Uprkos izostanku formalnog muzičkog obrazovanja, Milan Petrović je skupljao iskustvo od starijih kolega, kalivši se u nekim od naših najpoznatijih bendova, a zatim učio kod eminentnih profesora i pijanista kao što su Miloš Krstić, Nebojša Kostić, Vasil Hadžimanov, Aleksandar Grujić i Dragan Ćalina.  Na taj način je naučio mnogo i svojim autorskim delima dosta obogatio srpsku muzičku scenu.

Mnogima je nepoznanica da Milan, osim klavijatura, svira gitaru i bas gitaru, kao i da je diplomirani istoričar sa stažom u turizmu. Tokom 25 godina rada u muzičkoj industriji prošao je sve faze: od demo benda do ozbiljnog instrumetnalnog bluz/jazz kvarteta, napisao brojne kompozicije, objavio 10 izdanja, ostvario saradnju sa brojnim pojedincima i grupama, svirao reggae, blues, pop i džez…

Milane, četvrt veka je dug period i mnogo toga je stalo u sve te godine. Na koji način planiraš da obeležiš 25 godina rada?

MP: Baš tako. Kad radiš to što voliš, vreme brzo prolazi i ništa ti nije teško. U planu je bio koncert, u paketu sa kompilacijom najboljih radova, dve nove kompozicije i knjiga, ali zbog poznate situacije sve je stalo i prebačeno je na sledeću godinu. Jedno po jedno će se objavljivati u narednom periodu,  uz saradnje na internacionalnoj sceni,  a knjiga će verovatno sačekati obeležavanje 30 godina.

Zanimljiv podatak iz tvoje biografije je da si imao autorski bend pod nazivom Ana Karenjina. Ako uporediš svoje prve radove, početak na muzičkoj sceni i sadašnje stvaralaštvo, ima li tu ikakve povezanosti?

MP: Da, bio sam oduševljen romanom, dva put sam ga pročitao u kratkom vremenskom periodu i definitivno odlučio da bend tako nazovem. Počeci su bili skromni, ali lepi….danas se niko se od tih momaka više ne bavi muzikom. Moja povezanost je ista, ista je strast za muzikom, novim znanjima, binom, tekstovima, kompozicijom, samo na mnogo višem, profesionalnijem nivou, u skladu sa mojim godinama i iskustvom.

“Plivao si” u raznim žanrovima, sarađivao sa brojnim izvođačima. Koje bi momente izdvojio kao ključne u svojoj karijeri?

MP:  „Del Arno Band“ – rad u postavi sa velikim brojem muzičara, od 12 do čak 14 u jednom trenutku sa konstantnim putovanjima u zemlji i regionu….zatim blues scena, koja je skroz drugačija od prethodno navedenog okruženja, gde je velika prisnost među kolegama domaćim ili stranim, u klubovima i na festivalima. Najviše sam ponosan na svirke sa  „Raw Hide“ i „Blue family“ i na „Voxtock festival“ 2006. godine. Sa druge strane, uspeh u popularnoj muzici došao je saradnjom sa Anom Stanić na bini Sava centra. Samostalna karijera i uspesi sa Quartetom su mi dali drugačiji pogled na stvaranje i rad iz perspektive nekoga ko vodi ceo posao. U poslednjem periodu, nastupi sa lokalnim muzičarima u Amsterdamu, Nemačkoj, Njujorku i Moskvi su mi proširili vidike i shvatio sam da mogu bez problema svirati svuda na svetu i da moja muzika i stil imaju univerzalni rečnik. I na kraju, sa albumom „Lady s touch“ i izborom moje teme „In love“ za kompilaciju regionalne klavirske muzike „Klavirsko nebo“, otvorio sam vrata i u okviru savremene kompozicije.

Bio si klavijaturista Del Arno Banda skoro 15 godina, svirao si kao gost u pesmama Eyesburna i KKN-a…na kraju si ipak odlučio da se autorski ostvariš na džez i bluz sceni. Šta te je privuklo ovim žanrovima, šta imaju što rege, pop i rok nemaju?

MP: Moj prvi bend je bio već na tom putu sa blues i hard rock uticajima. Međutim, potisnuo sam ih zarad rada u „Del Arnu“ i totalno se posvetio reggae-u. Sa sviranjem na blues sceni ta ljubav se vratila i moj prvi autorski album „Excursion“ je upravo to, blues na moj način. Zatim je bend formiran, i počeo je mnogo slobodnije da svira autorske kompozicije pa su nas proglasili za jazz band što u stvari nema puno veze sa istinom. I dalje smatram da sam više u blues-u i world music – a nego u jazz-u jer su uticaji isprepletani sa svih strana. Direktan odgovor na tvoje pitanje je unutrašnji osećaj, koji svako od nas ima kada sluša nešto što mu jako prija.

Foto: Vladimir Miloradović

Ovaj korak ka autorskom stvaralaštvu je uzrokovao i formiranje Milan Petrović Quarteta. Koliko dugo već postoji kvartet i koji su najznačajniji uspesi?

MP: Bend postoji od 2011. godine, iza sebe ima 6 izdanja, i mnogobrojne nastupe po Srbiji i regionu. Najveći uspeh u Srbiji je main stage „Nišville jazz festival“, a u inostranstvu turneja u Kini 2018. godine, to je nešto što se pamti na duže staze. Izdvojio bih još turneje u Austriji, Rumuniji, Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori…i saradnje sa Brunom Mičetićem i Adrianom Trindadeom iz Brazila.

Svi tvoji albumi imaju neku posebnu priču. Ja bih izdvojila “Excursion” i “Lady’s Touch” zbog mnogobrojnih zanimljivih saradnji koje su ostvarene na njima, ali i “Dates” jer si objavio kompozicije nastale baš na određene datume. Praviš zanimljive koncepte i izlaziš iz okvira. Gde pronalaziš inspiraciju za takva ostvarenja?

MP: Pokušavam uvek da sve bude drugačije, meni izazovno i da pomeram granice radeći na sebi. Volim da eksperimentišem, naročito sa atipičnim instrumentima ili muzičarima… možda je najbolji primer saradnja sa Sonjom Kalajić koja svira testeru i violinu. Inspiracija je čudna stvar, nekad je ima nekad nema, a kasniji rad i iskustvo je oblikuju. Obično nalazim inspiraciju u situacijama oko sebe, koje me duboko dotiču.

Bio si na brojnim festivalskim i klupskim binama u zemlji i inostranstvu. Koji ambijent za svirku ti najviše prija?

MP: Volim i klubove i festivale, lepa mesta generalno, zanimljiva mesta, na moru, planini, pored reka ili nasred trga…..ne moraju biti fensi, dovoljno je da imaju svoju priču i prepoznatljivu energiju koju svi zajedno nosimo.

Svesni smo svi da se na ovim prostorima teško može živeti od muzike, pa si i ti, kao i mnoge druge tvoje kolege i koleginice, svirao na kruzeru. Kakvo je tvoje iskustvo: pozitivno ili negativno?

MP: To je lep posao, u osnovi se može reći da je pozitivan, zanimljiv i kreativan. Negativno je to što odavde krenu kolege koje su svirale tezge i svadbe i prvi put u životu naiđu na normalan tretman, pa se uobraze i prestanu da rade bilo šta.

Poučen prethodnim godinama, svim pozitivnim i negativnim iskustvima, kakve planove imaš za dalji rad?

MP: Sve se promenilo sada, pokušavam da uhvatim korak sa tim promenama. Bend radi online koncerte svake dve nedelje, a planovi se menjaju sa odlukama na nivou države. Ne znam šta da kažem. Voleo bih da snimim i objavim novi klavirski, akustični i album Quarteta za sledeću godinu. Trenutno širim internacionalnu saradnju i očekujem koncerte i publiku. Nadam se najboljem i videćemo šta je od svega moguće.

Ekipa Remix Press portala ti želi još mnogo uspešnih godina rada, albuma i kvalitetnih saradnji.

Više informacija o radu Milana Petrovića možete pronaći na sajtu , diskrografiju na Youtube kanalu i možete pratiti njegov rad putem stranice na Fejsbuku .

Ivana Jovanović