Zovem se Dejana Rokvić, imam 22 godine i na četvrtoj sam godini studija socijalnog rada. Radim kao lični pratilac i volontiram.

Depresija je problem sa kojim se borim od osnovne škole, tačnije od 11. godine života. Majka je tada bila ta koja je forsirala profesionalnu pomoć, a prvobitni okidač su bili samopovređivanje i početak pušenja cigareta. Moje želje jesu bile u skladu sa njenim, tj. i ja sam želela da se obratim psihologu, međutim nakon užasnog iskustva sam se odvratila od te želje. Put se tada sastojao od školskog psihologa, psihološkinje u Zmaj Ognjena Vuka, dve psihološkinje u Dečjoj bolnici koje su me prebacivale jedna do druge i na kraju tog puta sam bila visoko nezadovoljna i čak i u tim godinama sam shvatala da ti ljudi, koji su se rasplakali na (po mom skromnom mišljenju, ne tako šokantnu priču) jedne jedanaestogodišnjakinje ne mogu da mi pomognu.

Nakon tog iskustva sam imala ogromnu averziju prema potražnji psihološke pomoći iako sam imala ciklične epizode sve do 3. godine srednje škole kada sam se osećala kao da moram da se obratim nekome jer je stanje sa mojim mentalnim zdravljem poprilično opalo. Okidač ovaj put bila je epizoda koja je trajala duži vremenski period (oko sedam meseci), apsolutno zapostavljanje obaveza u školi i sve što i inače prati depresiju. Tada sam se za pomoć obratila psihijatru koji mi je prepisao antidepresive. Nije uspostavio dijagnozu zato što sam i dalje bila tinejdžer, a i maloletna, tako da su simptomi mogli biti pripisani razvojnoj krizi.

Nakon toga, na redovnu psihoterapiju sam počela da idem tek na prvoj godini fakulteta. Opet je okidač za obraćanje profesionalcu bila depresivna epizoda, međutim, ovaj put je ona trajala dosta kraće pre nego što sam stvari shvatila ozbiljno i nešto preduzela po tom pitanju. Na psihoterapiju idem i dalje.

Teško mi je reći da sam se nadala da će simptomi „sami proći”, ali definitivno sam za vreme različitih međufaza svog javljanja za pomoć pokušala da upotrebim različite metode koje bi potencijalno ublažile simptome. Neke od njih su imale samodestruktivni karakter, neke su bile i poprilično dobre za mene, ali su sve imale za cilj da odložim pomoć stručnjaka zbog prvog lošeg iskustva.

Išla sam u poprično liberalnu srednju školu, tako da depresija nikako nije bila tabu tema. Pričali smo često generalno na temu mentalnog zdravlja i međusobno se podržavali, koliko je to tad bilo u našoj mogućnosti. U osnovnoj školi ovo nije bio slučaj.

Bilo mi je teško svaki put da se obratim za pomoć. Najlakše mi je bilo verovatno poslednji put, možda zbog toga što sam odrasla i što sam već imala iskustva sa obraćanjem stručnjaku.

Ljudi oko mene su uglavnom navijali da idem i nastavim da idem na terapiju, tako da sam dobiljala samo podršku.

Terapija mi je u mnogočemu pomogla do sad. Neke od važnijih lekcija jesu zamena osećaja krivice za prihvatanje odgovornosti, kontinutirani rad na socijalnoj anksioznosti i anksioznosti generalno i poboljšanje odnosa sa ljudima meni bliskim.

Moje okruženje je i te kako otvoreno za priču o mentalnom zdravlju, a kada se i nađem u situaciji gde ljudi iskazuju neke negativne stereotipe o ljudima koji idu na terapiju i/ili su depresivni, trudim se da se borim sa tim.

Što se tiče saveta za mlade, a i za generalno svakoga ko se bori sa depresijom: nije glupost i nije kliše da fizička aktivnost, izlazak na svež vazduh, zapošljavanje mozga, okretanje hobijima koji nas ispunjavaju stvarno pomažu, i to mnogo.

Ukoliko pričamo o aktivnoj depresivnoj epizodi moj savet uvek jeste: operi zube! Bar jednom dnevnom, može samo četkicom, samo pastom, samo sa Listerinom, apsolutno nebitno, ako ništa drugo ne uradiš u danu bar skini prljavštinu sa zuba koliko-toliko – sve ostalo uglavnom može da se nadoknadi, ali dentalna higijena je nešto što nikoga ne čeka i budući ti će ti biti mnogo zahvalan.

*Tekst je nastao u okviru projekta “Pričam ti priču” koji je podržala Gradska uprava za sport i omladinu Grada Novog Sada u okviru realizacije Lokalnog akcionog plana za mlade za 2021. godinu

Razgovor vodila: Mina Erić