Pred sobom imate delo na kom je utisnut naslov Mahovina i mikrofonija. Prvo, a verovatno i jedino što možete da uradite jeste da se zapitate: šta bi to moglo da znači i na šta bi moglo da se odnosi?

Na prvi pogled dva pojma se čine nespojivim. Na drugi, pothranjuju radoznalost. Na treći i svaki sledeći aludiraju na hrpu mogućih odgovora. Ostaje vam da se delu predate i rešenje pokušate da otkrijete prepuštajući mu se.

Ako vam je ime autora bar donekle poznato, bićete sigurni da je naslov morao  da zadovolji njegove visoke, i književne i muzičke, kriterijume. Niko vam ne garantuje da ćete ni nakon preslušavanja albuma doći do nepobitnih zaključaka i nedvosmislenih odgovora na pitanja, ali tvrdim da će sama potraga za njima ostaviti pozitivan utisak na svakog ko je iole upoznat sa autorovim radom, kao i na one koji pri pristupanju delima nemaju predubeđenja i striktno determinisane okvire u kojima delo mora da egzistira da bi im se svidelo.

Ono što se sa izvesnošću može reći jeste da je Mahovina i mikrofonija  logičan nastavak Radonjićevog prethodnog solo izdanja Mesečarska adresa, na šta aludira i isti podnaslov albuma – Stihovi za slušanje. “Nastavak” je ključna reč za razumevanje odnosa u kom novi album stoji sa prethodnim. Autor je sa Mahovinom i mikrofonijom nastavio tamo gde je sa Mesečarskom adresom stao. Svakom ko je u životu pažljivo preslušao bar nekoliko bluz, ili rok albuma jasno je da se autor ne ponavlja, već produžava istraživanje po nepreglednom moru zvukova kroz koje je odavno počeo da roni, a koje je na novom albumu dostiglo vrhunac.

Možda će vas neposredni osvrt na formu ovog muzičkog dela zbuniti. Na današnje “post-kompaktdiskovsko” vreme staviti šest pesama na “nosač zvuka” i nazvati ga albumom, a ne EP-jem ili maksi-singlom, nekome ko materijal nije preslušao, može da se učini neskromnim činom.  Međutim, to može da zaključi upravo jedino onaj ko pesme nije preslušao. Iako traje manje od pola sata, Mahovina i mikrofonija je delo jakog intenziteta i u sebi sadrži više detalja i informacija, bilo kroz stihove ili kroz tonove, nego većina u današnje vreme objavljenih albuma, čija dužina prelazi šezdeset minuta.

Stvaranje kratkih dela jakog intenziteta, bilo da je reč o poeziji, prozi ili muzičkoj kompoziciji, uvek je ambiciozan i najčešće rizičan poduhvat, ali Radonjić uspeva u ostvarivanju namere da jedno takvo delo stvori i pusti ga u etar na milost i nemilost slušalaca. Mahovina i mikrofonija je kompaktan album, bez praznih hodova i bez šupljina. To je delo koje iziskuje pažljivo konzumiranje. Potrebno ga je koncentrisano preslušati makar dva puta da bi ono što ga čini kvalitetnim muzičkim ostvarenjem moglo da se useli u uzengije slušalaca, što uostalom najčešće i jeste slučaj sa delima koja ne popuštaju pod teretom vremena.

Ono što mi se najviše sviđa u vezi sa novim, ali i u vezi sa prethodnim albumom Saše Radonjića je to što se autor komponovajući ih ne povlači na bezbedne teritorije rok/bluz stvaralaštva, u kojima se podrazumeva da standardi moraju da se ispoštuju, već smelo korača preko njihovih granica kada god mu se učini da izlaženje iz poznatih okvira doprinosi kvalitetu i svrsishodnosti konačnih formi pesama. Čini mi se, ipak, da je na Mahovini i mikrofoniji otišao korak dalje nego na Mesečarskoj adresi i novim albumom još više proširio sfere koje je na prethodnom načeo.

Da li je Mahovina i mikrofonija, ostvarenje koje prevazilazi mnogo toga što se pod pojmom “bluz” podrazumeva, ipak bluz album? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno dati. Bluz je sveprisutan i ne postoji nijedna pesma na albumu koja ga je u potpunosti lišena. Na nekim mestima je izraženiji, na nekim neprimetan, ali i tamo gde je dominantan često je prekriven mahovinom ambijentalnih zvukova i psihodelije.

Anđeo čuvar je pesma koja je najbliža onome što se smatra tradicionalnim bluzom. Pismo iz edena zvuči kao ostvarenje neostvarene želje Syd-a Barrett-a, a prizvuci Floyd-a, naročito albuma The Piper at the Gates of Dawn i A Saucerful of Secrets mogu se osetiti i u drugim numerama. Tetoviranje anđela, pak, odiše gilmorovskim sentimentom. Gitara u ovoj pesmi naročito, ali i u pojedinim delovima drugih pesama, zvuči kao da plače za nedostižnim ili izgubljenim. Hladan krevet bi bez problema mogao da posluži kao soundtrack za razrešenje misterije u vezi sa ubistvom Lore Palmer u Lynch-ovom Twin Peaks-u.

Album na momente podseća i na ranije radove Nick Cave-a, kao i na njegov nedavni eksperimetalni projekat, bend Grinderman. Mislim da bi celokupni zvuk albuma Mahovina i mikrofonija mogao da se dopadne i slušaocima grupa poput The Black Keys, kao i poštovaocima Jack-a White-a.

Radonjić svesno odbija melodično pevanje i izgovarajući stihove svoj glas koristi kao muzički instrument, koji u kreiranju sveukupne atmosfere albuma učestvuje približno ili isto koliko i električna gitara. Možda baš ovakav vid interpretacije stihova najviše doprinosi činjenici da odsustvo udaračkih instrumenata u većini autorovih pesama ne osiromašuje kompletan audio doživljaj.

Sve u svemu, Radonjićevo ostvarenje Mahovina i mikrofonija je uspešan eksperiment: spoj jučerašnjeg i današnjeg, tradicionalnog i modernog – bombica kojoj je tesno u sadašnjem trenutku i preti da eksplodira u skorijoj budućnosti.

Dalibor Vitanović