Voland Le Mat: “Izlaganje ranjivosti nije čin slabosti nego jakosti”

Momir Oljača, široj javnosti poznatiji kao Voland Le Mat, umetnik je koji nam dolazi iz susedne Hrvatske i svira/peva/piše/stvara baš kako mu i ime govori – vražje dobro. Verujte ili nemojte, uverićete se u to i sami ukoliko još uvek niste. Poslednji put smo ga čuli na Mikserovom “Dabl dejtu” za Dan zaljubljenih ove godine, kada sam i govorila s njim i izmolila ovaj intervju. Vremena je prošlo dosta, a onda je došla jesen, najverovatnije pravo vreme za ovaj razgovor. Preporučujem Faustopojke ili još bolje neke nove materijale (može recimo Nigredo koji je iskočio u najskorije vreme na Jutjubu), uz šolju čaja, ćebe, popodne i ovaj intervju. Uživaćete koliko i ja, sigurna sam. Voila! 🙂

Voland Le Mat, đavo i luda kao arhetipovi neprilagođenosti i autsajdera, bunta kao odgovora na nametnuta očekivanja – svoja i tuđa. Koliko u ovim odrednicama ima granica i gde se one nalaze?

Rekao bih da su svi umjetnici, ukoliko su doista umjetnici, pomalo i lude i đavoli, jer dijele urođeni otpor spram uniformnosti i zadanih društvenih okvira koji određuju što bismo i kako trebali misliti i djelovati. Borimo se protiv toga instinktivno, kako tko umije, na mikro i makro razinama, u životu i u umjetnosti, svatko na svoj način. Netko je pritom manje, netko više subverzivan. Moja umjetnost nije buntovna, vrlo je pitka i pristupačna, ali ipak je na specifičan način tvrdoglavo svoja i ne podilazi tuđim očekivanjima. To je moj medij “uljudne” komunikacije sa svijetom, budući da se u  međuljudskim odnosima ne snalazim najbolje. Ne znam jesam li ovime odgovorio na prvo pitanje jer ga, iskreno, nisam baš ni razumio.

Čuj, pitam se misliš li može li svet da funkcioniše bez entropije i s druge strane naše potrebe da je “sređujemo”? Misliš li da drugi više žele da vide te naše momente entropije ili “sređene vrtove”?

Kada spominješ entropiju, pretpostavljam da ne misliš na fizikalnu veličinu već ciljaš na naša intimna urušavanja, padove i pokušaje da lični “nered” pretvorimo u kakav-takav “red”. Mislim da ljudi žele – da mi, ljudi, želimo – vidjeti i jedno i drugo, tuđe poraze i uspjehe. Najpoznatiji mit u povijesti, ispričan, ispjevan i prikazan u bezbroj varijanti, mit je o junaku koji se vraća, koji se uzdiže nakon pretrpljenog poraza. Ustati nakon pada, uskrsnuti, obnoviti se, to je arhetipski događaj koji se neprestano perpeturira i koji omogućava da se kultura, civilizacija, život sam, kreću prema naprijed, entropiji unatoč. To želimo gledati jer to želimo živjeti. Svatko je protagonist vlastitog života i svatko želi iz te priče izići kao pobjednik.

Često govoriš o tome koliko je muzika za tebe kvalitetan način trošenja slobodnog vremena, kao i Urban i ti imaš taj stav da “pomalo tamburaš pa ponekad ispadne solidna pesma”. Oslikava li to realnost ili perfekcionizam, ili je jednostavno nemoguće baviti se muzikom kao nekim “zanimanjem od devet do pet” ili je u pitanju skroz nešto deseto?

Glazba može biti i hobi i profesija i poziv i zabava i misija i itekako je moguće od nje živjeti, dapače mislim da su glazbenici najprivilegiraniji među svim umjetnicima jer je glazba svugdje zastupljena, masovno se koristi i konzumira i sve se to može dobro naplatiti. Kad je autorska glazba u pitanju, tu vrlo važan faktor čini kontinuitet koji ja, recimo, nemam, pa sam sebe stalno vraćam na startnu poziciju. A govorim o glazbi kao hobiju iz respekta prema onima koje smatram pravim glazbenicima, instrumentalistima koji sjajno vladaju jednim ili više instrumenata i upućeni su u teoriju glazbe. Ja sam primarno stihoklepac koji koristi glazbu kao pozadinsku atmosferu za misli, slike, osjećaje koje riječima želi iznijeti. Mogao bih povući usporedbu s Cohenom čija umjetnička snaga nije počivala na sviračkom umijeću već na kvalitetnoj pisanoj riječi i ugodnom glasu.

Kako ti uopšte doživljavaš tu osobinu doslednosti, kao preveliko ograničenje koje se nameće (ili koje namećemo sami sebi) ili kao neophodnost?

Ovisi o čemu govorimo. Dosljednost u načelima je neophodna, to su koordinate djelovanja i tu se legitimira naša osobnost i karakter. Ali na razini tekuće zbilje valja biti fluidan, prilagodljiv I uvijek otvoren za novo. To je formula duhovne mladolikosti. Dijelim uvjerenje Milana Mladenovića kad je pjevao: „Kako da ostanem isti? Kako da sačuvam sebe od promene? Samo putem promene.“

O tebi se dolazi do podatka da si promenio nekoliko različitih zanimanja: književni urednik, profesor, rad u antikvarnici, muzičar… Da li su te uvek lične težnje vodile u tim pravcima ili su ti se nametala spram ostalih tvojih interesovanja?

Kad se malo bolje pogleda, sve je to vrlo blisko. Postoji dodirna točka svih tih zanimanja, a to je pisana riječ. Moram priznati da sam se jako dugo tražio i trebalo mi je dosta dok nisam shvatio koja forma pisane riječi mi najbolje leži. Glazbu sam dugo izostavljao iz računice i tek kad sam nju opet uključio u jednadžbu pronašao sam umjetnički izraz koji mi najbolje odgovara.

Obzirom na to da govoriš kako si ludački ambiciozan, ali kako to nema mnogo veze sa konvencionalnim shvatanjem tog pojma, nameće se pitanje kako ti definišeš ambiciju?

Pronaći svoj dar, svoj talent, posvetiti mu život i biti bolji danas od jučerašnjeg sebe, u svakom pogledu, to bi valjda trebala biti neka univerzalna, primordijalna ambicija. I to bi prvenstveno trebalo biti natjecanje sa samim sobom, ali i malo zdrave kompeticije nije na štetu i može nas dodatno motivirati. Nažalost, ambicija se često povezuje s „uspjehom“ koji se pak mjeri tuđim očima – uspješan si ako te hvale i ako ti se dive, ako stječeš priznanja okoline. Ova formula implicite tvrdi da sve ispod toga znači neuspjeh. To je karta za umobolnicu.

Može li pojedinac, posebno izuzetan, opstati u skupini, a bez njene potrebe da ga istisne i pretvori u to homogeno obličje, slično poznato? Odakle se crpi snaga izuzetnog pojedinca da opstane ili još teže – da povuče tu spiralu evolucije naviše?

Nije svatko određen da čini velike stvari i mijenja svijet, ali je svatko pozvan da ostvari svoju jedinstvenost i posebnost. A to nije moguće ako nismo u stanju distancirati se i izdvojiti od mnoštva. Znamo da je čovjek društveno biće i da teško podnosi izolaciju. A opet je izolacija neophodna kako bi se pronašli, upoznali, sačuvali, sabrali, pročistili. Ta zadaća, da se bude društven i da se bude svoj, da se bude „čovjek među ljudima” i da se sačuva integritet, vrlo je zahtjevna. Mislim da je pojedinac uglavnom nemoćan da se vlastitim snagama odupre gravitaciji i apsorpcijskoj moći kolektiva. Da bismo u tome uspjeli potrebna nam je ideja koja je veća od nas samih. Moramo pronaći našeg osobnog „Boga“, nadindividualan cilj kojem ćemo posvetiti svoj život. Kako ono reče Dylan: „It may be the devil or it may be the Lord, but you ’re gonna have to serve somebody.“

Nailazim na neke naizgled oprečne stavove u tebi, dakle mišljenja kako duh živi u telu, a ne u knjigama, dok sa druge strane govoriš o tome kako te ono vani ne zanima, već ono što se događa unutra. Kako bi ti to objasnio?

Ne vidim u tome protuslovlje. Tijelo nije negdje vani. Naše tijelo, to smo mi. Često se o tijelu govori kao o nečemu što posjedujemo, ali neovisno o tome što mislili o duši i duhovnoj zbilji, neovisno o tome ima li je ili nema, u ovom životu, u ovom zasad nam jedinom poznatom svemiru, tijelo je “sine qua non” našeg postojanja. Mi nemamo tijelo, mi jesmo tijelo. Postati svjestan sebe znači, između ostalog, i postati svjestan svoje tjelesnosti. Većina ljudi živi isključivo u glavi, u svojim mislima, dok se tijelo uzima zdravo za gotovo i uglavnom zanemaruje. A nepovezanost s vlastitim tijelom znači i nepovezanost s vlastitim tjelesnim funkcijama, hormonima, životnim sokovima, energijama. Izreka „u zdravom tijelu zdrav duh“ ne znači da ćeš, budeš li bacao disk ili koplje, biti nužno zdrav, sretan i dobro raspoložen, već da tijelo opskrbljuje duh energijama neophodnim za njegovo uravnoteženo funkcioniranje.

Često govoriš o značaju igre i kroz pesme provlačiš taj motiv, šta je za tebe igra i čime sebi omogućavaš to stanje?

Charles Schaefer, psiholog koji se smatra ocem tzv. “terapije igrom”, kaže kako „nikada nismo u većoj mjeri živi, svoji i u potpunosti zadubljeni u nešto kao kad se igramo.“ Igra je aktivnost koja u sebi objedinjuje i rad i koncentraciju i maštu i znatiželju i vještinu i eksperiment i improvizaciju i istovremeno nas nagrađuje radošću i zadovoljstvom. Vjerujem da u tom stanju zaigranosti iz nas izlazi ono najbolje i da zato trebamo težiti onim aktivnostima koje nas u to stanje dovode. U mom je slučaju valjda sasvim jasno koje je moje omiljeno igralište.

Kako za tebe izgleda idealna svirka: vreme, mesto, stanje svesti, način izvođenja pesama, saradnici…?

Najbolje mi odgovaraju kazališni prostori ali osnovni preduvjet je dobro uvježban, uigran bend, grupa ljudi koji se međusobno poštuju, razumiju i uživaju u tome što rade te na pozornici dišu kao jedno. Sve ostalo – sjajna tehnika, savršen razglas i optimalna akustika prostora – samo je dobrodošla nadogradnja.

A koliko je strašan ili sjajan taj momenat u kojem se ogoljenost iz umetnosti koju stvaraš pojavljuje pred drugima? Šta je ono što zastrašuje, ili pak raduje, u ljudskim reakcijama na shvatanje naših unutrašnjih svetova i ličnih utisaka o spoljašnjem?

Tu sam nelagodu odavno prebrodio. Dovoljno sam sazrio da mi je jasno da smo svi mi ranjivi i da izlaganje i otkrivanje te ranjivosti nije čin slabosti nego jakosti. Lijepo je vidjeti da te pjesme privlače upravo takve ljude, one koji su svjesni vlastite ranjivosti i prihvaćaju je, ne glumeći da su nešto što nisu. A s obzirom da moja glazba ne funkcionira kao pozadinska razbibriga, ono u što mogu biti siguran je da su to ljudi koji pjesmama poklanjaju pažnju, koji znaju slušati i kojima je sadržaj važniji od forme. Pred takvom je publikom lako otvoriti se.

Pod pretpostavkom da dosta čitaš kako zbog prirode posla kojim se baviš, tako i zbog ličnih afiniteta, pitam se koja je to knjiga koja te je u poslednje vreme posebno dojmila i zbog čega?

Uvijek mi je interesantna polemika između znanosti i religije, pa rado gledam javne debate četvorice jahača Novog ateizma koji znanost žele afirmirati kao novo božanstvo kojem bi se trebali prikloniti. Tu sam na strani Johna Lennoxa, Reze Aslana i Roberta Wrighta koji najuspješnije polemiziraju s Novim ateizmom, a odlična mi je Lennoxova knjiga “Je li znanost pokopala Boga” koja odgovara Dawkinsu i njegovoj knjizi “Iluzija o Bogu”. Tu i tamo pružim šansu nekom suvremenom romanopiscu i to uglavnom bude bačeno vrijeme. I dalje mi je Singerov “Rob” omiljeni roman, a kad nađem vremena za beletristiku, radije ga poklanjam nepročitanim klasicima. I naravno, redovito se vraćam Bibliji, Upanišadama, Bhagavadgiti, Dhamma-padamu kad god se malo pogubim u ovom luna parku.

Stalkeri mogu vrlo lako da primete da si na Soundcloud izbacio neke nove pesme, a nedavno i divni singl Nigredo. Ima li nekakvih najava za još novog materijala?

Ima sjajnog materijala. Baš sam nedavno dovršio pjesmu za koju mislim da je najbolja od svih dosad napisanih. Bar je meni najbolja, a moj je subjektivni osjećaj jedini kompas kojim se ravnam. Divan je osjećaj kad uspiješ nadmašiti samog sebe, kad podigneš vlastitu letvicu još malo više. Dosad sam izbacivao pjesme koje su u demo verzijama već bile prisutne na Soundcloudu, pa su oni koji me prate na toj platformi već bili s njima upoznati. Ovaj novi materijal čulo je tek par najbližih ušiju, i nestrpljiv sam da ga uobličim i podijelim sa širom publikom.

Obzirom na to da su utisci beogradske publike bili vrlo dobri i da znam gde bi te sigurno vrlo radosno dočekali, postoje li neki planovi za nove nastupe u Srbiji?

Moji planovi ovise o vašem interesu. Ako me netko pozove, rado ću se odazvati.

Milica Erdevički

Naslovna fotografija: Marko Šolić

Fotografija u tekstu: Valentina Cetin

Comments are closed.