Vrane kamene  je naziv alternativnog rok benda iz Beograda koga čine Aleksandar Pejičić –vokal, Miloš Denić –solo gitara, Marijana Jelić–ritam gitara, Nebojša Banaj–bas gitara, Aleksandar Todosijević –bubanj.

Bend postoji već tri godine. Za to vreme njihove pesme su se našle na nekoliko domaćih i stranih rok kompilacija, a nastupali su na festivalima kao što su: Šumadija fest, Arsenal fest, Zaječarska gitarijada, Vidovdanska gitarijada, Prnjavorstock, Whiskey fest, Finale Demo mastersa radjia 202, RIBA Festu (Hr), Rastok Festu (BIH). Osvojili su treće mesto na  BUNT ROCK MASTERS takmičenju za demo bendove u 2015. godini, Woodbangers Magazine (USA) -3. mesto , RIBA FEST (HR)- 3. mesto i proglašeni su za debitanta godine na “ Rok godišnjaku” –Beograd 202.

U godini iza nas izdali su album “Svih ovih godina “ koji trenutno promovišu. Razgovarali smo sa pevačem benda Aleksandrom Pejičićem.

Šta znači naziv “Vrane Kamene”? Da li ima veze sa Noći veštica zato što je bend nastao 31. oktobra?

Aleksandar: Vrana je glasnik za nas, a kamen je postojanost.  Jedan totem, jedno pleme smo. Da, Samhain  itekako ima veze sa nama budući  da je bend sticajem prilika osnovan baš na tu posebnu noć.  Kad sam stvarao bend nisam birao trenutak već je trenutak odabrao nas, a ja čvrsto verujem da to nikako nije bez razloga. Postoje poruke koje želimo i moramo isporučiti ljudima i svima koji su željni trgnuti se iz ovog doba sivila i oslušnuti pažljivo šta im donosimo, a i aktivno učestvovati u našem nastojanju da nam svima bude bolje.

 

Jedan ste od retkih novijih bendova koji svira garažni rok , da li se publika uželela takvog zvuka?

Aleksandar: Osim što se trudimo baštiniti zvuk koji nam je odavno već jako blizak, mi na garažni rock gledamo kao na vrstu amaneta koji itekako treba negovati u masi nekih  novih muzičkih  pravaca. Verovatno da se jesu uželeli dobrog zvuka ako uzmemo u obzir rezultate koje smo postigli do sad i koje tek nastojimo  postići. Svakako na ovom putu mi nismo sami i sve više ljudi primećuje i prati naš rad i to je dokaz da oni cene i  žele slušati  kvalitetan garažni rock.

Pesme su vam uglavnom ljubavne tematike  sa gotik elementima, kako biste vi opisali vašu muziku publici?

Aleksandar: Mislim da je stvar lične percepcije  kako se doživljava tekst pesme. Imamo  par  stvari koje se bave tematikom odnosa između ljudi, ali se većina naših pesama  zapravo bavi životom  i onim što nas okružuje,  kao i  stvarima, a i svetovima koji se baš i ne daju opaziti tako lako. Interesantno mi je da ti to tako doživljavaš  s obzirom da se ja, a verujem ni većina onih koji nas slušaju, nikako ne bi složio sa takvom konstatacijom, no s druge strane drago mi je da neko to i dalje kapira na takav način. Da, postoji  crta gotike, ali to svakako nije bez razloga s obzirom da uvek ispliva sve ono na čemu smo rasli  i što jeste neotuđivi deo nas. Jako je bitno da se osoba koja  nas  sluša odrekne ustaljenih kalupa i pojmanja stvari oko sebe i zaroni malo pažljivije u slušanje  jer u životu ne tražiš samo srodnu dušu već i one nalik sebi i to činiš  ne da bi imao neku emotivnu vezu već  zato da bi  pružili ruku jedni drugima i skupa pokušali prebroditi sve ovo što nam se svakodnevno dešava. Potrebno je pokrenuti se, prepoznati jedne druge i okupiti se pod jedan barjak.

 

Da li ste svirali u nekim bendovima pre Vrana?

Aleksandar: Da, jesmo ali smatram da su to ma koliko  god uspešni  projekti bili  u odnosu na Vrane sad totalno nebitne priče. Tu smo zbog Vrana , a Vrane su sada ovde i kao takve će i ostati vrlo prisutne na domaćoj rock sceni, a kome to još nije jasno onda mu nije jasno ni da sunce izlazi na istoku.

vrane_kamene_foto_ivan_grbic

 

 Šta za vas znači nagrada za debitanta godine na “Rok godišnjaku”?

Aleksandar: Recimo da je to potvrda da kvalitetan mlad bend itekako može dopreti do publike, a ujedno je i pravi odgovor na tvoje pitanje da li se publika uželela takvog zvuka. Osim toga svakako nam predstavlja  i sjajnu završnicu  kojom  smo stavili tačku na minulu godinu,a i razne zablude nekih ljudi.  Budući da smo kao samizdat praktično najmanje medijski bili zastupljeni u odnosu na većinu konkurenata  koji su iza sebe imali staž, a i marketing u vidu izdavača,spotova i sličnog, za nas je to sušt dokaz da smo na dobrom putu i da publika veruje u nas jer bez tih ljudi ništa od ovog ne bi ni imalo smisla, a i ne bi bili tu gde sada jesmo.

 

Publika se danas žali na ponavljanje headlinera na festivalima. Koliko je drugačija atmosfera na festivalima  u odnosu na kada svirate sami ?

Aleksandar: Apsolutno se slažem s tobom po tom pitanju jer danas svako  može komotno pogoditi  bar osamedest posto headlinera na nekom predstojećem festivalu.  Zašto je to tako ne znam reći, ali evidentno nešto ne funkcioniše najbolje i to se odražava prezasićenošću publike što je sasvim očekivana i normalna stvar kad podbacite i vrtite jedno te isto.  Da li je u pitanju čisto finansijski interes  i igranje na čuvenu “sigurnu kartu” , prijateljske i intimne veze ili naprosto strah od kvalitetnih noviteta , to već ne znam ali svakako verujem da ima od sveg` po malo. Ja mislim da  jedan od razloga takođe i problem “neinformisanost”  pojedinih  ljudi koji bi trebali pratiti  posebno mladu scenu, a tu je i nemanje hrabrosti da pokušaju dati šansu novim bendovima. Mahom žele gotov proizvod ili do besvesti smaraju sa nečim što ne može proći kod ljudi.To je ta “pinkovska logika” da ako dovoljno guraju nekog ljudi će stvarno poverovati da je to dobro. Naravno to je u startu osuđeno na propast. Najiritantnije je što nas  smaraju  godinu dana sa nekim likovima i likčicama koji posle samo nestanu. Nekome nešto jednostavno nije suđeno ma koliko se on zaluđivao i pucao para i veza u to i ma kako izgledao i sa takvom zamišlju nemaju šta ni da kukaju posle na publiku. Naravno, ogromna je razlika svirati na festivalu ili nekoj solo  svirci  i to su totalno neuporedive stvari ali je nama recimo najdraže da stanemo pred ljude koje prvi put vidimo i koji nas prvi put trebaju čuti,a što više  ih je u tom trenutku to nam je bolje. Upravo tu je ključ svega i tad zapravo vidiš da li sve ovo što stvaraš ima uopšte smisla. Festivali su idealna prilika za to. Mi nismo bend koji beži od kontakta sa ljudima i zapravo se  uvek trudimo da im sebe približimo  koliko je to god moguće. S druge strane  manje svirke opet nose neku svoju čar,a nas ispunjava sviranje i  svakako smo aktivni i po pitanju istih  i to je to.

 

Danas većina beogradskih bendova po mom mišljenju ide putem EKV-a , što je besmisleno, jedan je EKV, kao drugo ne trebaju svi da teže teškoj alternative. Zašto bendovi  pate od toga da postanu mainstream koji će slušati publika svih generacija?

Aleksandar: Želiš reči da samo beogradski bendovi pokušavaju  kopirati EKV i zapravo od te njihove interpretacije  na kraju ispada nekakav mainstream?  Meni je to nerealno jer tako šta je nemoguće zato što  imaš masu bendova širom zemlje koji  nastoje ići putem EKV-a, ali se slažem s tobom da to čine na pogrešan način. Sve je ok  i normalno je da imaš uzore, ali do onog trenutka dok ne postaneš samo bleda kopija istih tad si prešao granicu i izgubio sebe. Verujem da pre misliš na ovo hipstersko prenemaganje i kojekakve nebulozne tekstove u kojima čak ni pisac ne razume šta je uopšte želeo reći i ma koliko se oni tripovali da su nalik EKV-u to u realnosti zapravo veze nema sa EKV-om. Mi kao scena u principu  i nemamo baš pravi mainstream pa zato i nastaje problem jer sve trpaju u alternativu, a ja se često zapitam čemu je to alternativa kad mainstream veze nema sa plagijatima ili besomučnim kopiranjem jednog te istog benda? Kod nas mainstream zapravo i ne postoji i to je činjenica.  Inače, većina tih ljudi u beogradskim bendovima nije iz Beograda i to moraš  takođe imati na umu. To govorim ne zbog toga što smatram da je to loše ili da su ti ljudi inferiorniji već zato da bih  objasnio da je EKV zapravo bio i ostao Beograd u jednoj sjajnoj epohi po pitanju Rock And Roll-a  unutar čitave  Ex YU. Znam puno ljudi koji nisu iz Bg-a  ali tu žive, rade i stvaraju i dobri su muzičari prvenstveno zato što su shvatili jednu veliku istinu. Naime,  postoji nešto što se zove “duh grada” i svaki grad ili mesto imaju svoj duh  i to nema veze sa školom ili načitanošću  već  sa činjenicom da taj duh  naprosto ostaje neuhvatljiv za mnoge  ljude i ma šta oni mislili tu je kraj ikakve  dalje priče. To imaš i opaziš, prigrliš i prihvatiš  ili naprosto ne, nema između.  Istina je da je EKV  ostavio neizbrisiv trag i  da će  nastaviti da ostavlja isti  na sve nas i  kao takav utkao se u mnoge duše i umove i samim tim ma šta radili ili kako zvučali taj duh prepoznajemo i nosimo sa sobom. To je legat koji  su nam EKV i ovaj grad ostavili  i koji će zauvek opstati. Najbitnije je ostati svoj i stvarati, a i nastaviti da baštiniš dobar zvuk na pravi način.Ja sam imao tu sreću da sam u jednom periodu svog življenja upoznao dotične,  doživeo njihovu energiju i neizmerno sam zahvalan  Beogradu što ih je iznedrio ali svakako nikad nisam i niti ću pokušati da budem ičija kopija jer nema ni potrebe za tim, a posebno ću se zahvaliti ovim putem  i nekim ex članovima EKV-a koji  su nam  pomogli  prilikom snimanja albuma.

Koji su najveći problem rokenrol scene?

Aleksandar: Sujeta, neznanje i nekakva pink logika koja se pokušava primeniti na publiku, a unapred je osuđena na propast. Jedan od najvećih problema je taj da ljudi koji su na određenim uticajnim mestima u svetu muzike  moraju  prevashodno da shvate da oni žive od bendova, a ne bendovi od njih i da samo zajedničkim snagama  opet stvari možemo vratiti na svoje mesto , a rock u srca i umove ljudi. Kad već toliko zdušno filozofiraju o Americi i njihovim standardima nek se tako počnu i ponašati, a i svoj posao tako raditi pa će rezultati postati sjajni za sve. Što više šansi budu davali  novijim domaćim autorskim bendovima davaće i njima prostora da mogu još bolje raditi i naravno prosperirati. Ko misli drugačije i smatra da nema šanse da se rock opet vrati u ovu zemlju na staro,  je direktno odgovoran za sve ovo što nam se desilo i na žalost nastavlja nam  se dešavati, a što se tiče onih nebuloza kako je rock u svetu mrtav bolje neka ne lupetaju i okanu se demagogije jer nas to nije nikud ni odvelo, a i očito i neće. Jednom rečju, za mene su takve spodobe  oportunistički ološ najgore vrste kome i nije mesto ne samo na sceni već ni blizu nje jer su istu sveli na najniže grane i to  svojim stavom i glupošću  i ne znanjem čine još od devedesetih i očito nisu nikakvu lekciju naučili. Naravno ni neki ljudi iz bendova nisu nedužni jer sve dok  svoju muziku budu shvatali kao hobi  ili samo način da dođu do pogleda neke devojke ili dečka  u pauzi između  dva piva trebali bi znati da im mesto definitivno i nije na sceni.

 

Rekli ste u jednom intervjuu da drugari bendova nisu fanovi, a imamo problem da čak i drugari ne žele da plate ulaznicu nego hoće da budu na spisku. Zašto je zamrlo odlaženje na svirke?

Aleksandar: Ta moja izjava se odnosi na bendove koji zloupotrebljavaju  svoje prijatelje zarad ličnog benefita u smislu da im iskamče dolazak na svirku ili glasanje, a zapravo samo žive iluziju jer prva svirka izvan matičnog mesta će im doneti surovo otrežnjenje. Mi inače taj problem nemamo jer ljudi oko nas i oni  koji nas prate rado plaćaju ulaznicu zato što shvataju da na taj način ne podržavaju samo bend već i kompletnu scenu jer taj novac odlazi u nova snimanja, opremu  i od toga će opet oni najviše prosperirati. Jako poštujemo ljude ali i oni nas i smatram da je ta vrsta razumevanja krucijalna za funkcionisanje svakog benda. Kada je reč o  odlaženju na svirke i zamiranja istog mislim da je tu sijaset uzročnika i da je problem puno kompleksniji od puke inertnosti pojedinaca da se nakanu otići da čuju bend. Načelno su ljudi odlaženje na svirke počeli brkati sa izlaskom, tj ne idu da slušaju bend i prepuste se muzici već su postali robovi kulta sopstvenih ličnosti i odlaze da muvaju ili budu smuvani ili naprosto viđeni, a kad se to sve uzme u obzir priznaćeš da im je sa takvim poimanjem stvari zapravo užasno teško da se opuste i uživaju. Što se nas tiče mi nikad nismo i niti ćemo stvarati za takve tako da nek rade šta žele, to je njihovo pravo. Ko želi i pronalazi sebe u ovom što radimo svakako će doći i provesti se sjajno skupa s nama ili naprosto neće. Ako neko smatra da će se bolje provesti sedeći za kompom kod kuće i filozofirajući o rock and rollu grdno se vara, a na kraju krajeva troši  samo sopstveno vreme  koje neće moći nikad više vratiti. Život grabi ogromnim koracima napred i ne čeka nikog, a na kraju krajeva šta takvi i mogu  reći da su konkretno učinili za scenu i povratak dobre muzike osim da su sedeli kod kuće i mrsomudili o rocku na fecebook-u.

 Odlučili da sami izdate album? Zašto ste protiv free downloud-a?

Aleksandar: Nismo želeli  da ljudi dugo čekaju već smo sopstvenim snagama i uz  veliku pomoć  Studija Bumerang, gde imamo probe,  prionuli na posao i odradili album. Za razliku od nekih “večitih demo” bendova mi smatramo da su singlovi super, ali posle nekog vremena postaje smešno da imaš samo hrpu njih, a od albuma ni traga. Naravno, kapiram da to njima daje prostor za razne kombinacije, ali nas to ne zanima  jer mi  kao bend nismo tu da kalkulišemo već da stvaramo. Kad imaš album slušaocu daješ priliku da lepo može sagledati čitavu sliku i pronaći se il` naprosto ne u vašoj muzici, a ne da im nešto daješ na kašicicu. Na kraju krajeva bar ćeš znati na čemu si umesto da živiš iluzije. Free download nam nije interesantan bar sad kao opcija jer svakako imamo svoje troškove i nama ovo nije hobi, a  ljudi koji nas slušaju to shvataju i kupovinom istog oni znaju da pomažu bend kao  i naše dalje stvaralaštvo. Nemam ništa protiv ako neko želi da poklanja svoju muziku i oni imaju puno pravo na to ali samo neka mi privatno prekinu onda kmečati o tome da nemaju sredstva i neka u oči kažu publici šta o tome zapravo zaista misle. Ja bar nemam problem da to učinim  javno.

 

Recite nam nešto o vašem albumu na engleskom za strano tržište?

Aleksandar: Nije tajna da imamo pozitivnih reakcija od nekih jako ozbiljnih i nama interesantnih ljudi i izdavača izvan ovih prostora koji prate naš rad  i s vremenom svakako će i do toga doći.Trudimo se da ne zamaramo publiku previše s time i  pravovremeno ih informišemo  kad se određene stvari dese. Za sad ne bih ništa unapred pričao o tome, ali svakako će uskoro početi rad i za inostrano tržište budući da su neki pregovori povodom toga već neko vreme u toku.

 

 Koji su vam dalji planovi , da li ćete svirati u Novom Sadu?

Aleksandar: Mi nikad ne mirujemo, uvek se nešto dešava, uvek  nečeg ima, to je nešto što nas prati  i meni je neizmerno drago zbog toga. Planovi su da ove godine krenemo još jače i dopremo do još više ljudi. Biće spotova, ali takođe i novih stvari na kojima se već uveliko radi tako da očekujte da vam Vrane  puno toga donesu u ovoj godini. Što se Novog Sada tiče svakako će nam biti drago da u ovoj godini i tu zasviramo i ne samo u Novom Sadu već i u nekim drugim mestima širom Vojvodine. Naravno sve je stvar  ponude koja  je i nama kao bendu prihvatljiva, ali svakako ćemo se u predstojećim vremenima često gledati, a i slušati na obostrano zadovoljstvo i to je ono što svakako mogu obećati u ime Vrana kamenih.

Dragica Mačkić

Foto: Ivan Grbić