PODELI

Kawasaki 3P pre nekoliko dana proslavili su 25 godina postojanja. Naša ekipa planirala je posetiti ovu veselu zagrebačku ekipu ali na žalost, bili smo sprečeni. Zahvaljujući kolegi Zoranu Stajčiću sa zagrebačkog portala Ravno do dna, prenosimo vam atmosferu sa prvog koncerta.

25 godina je napunio bend za kojeg se u devedesetima činilo da neće izdržati ni pet godina na okupu. U biti do prvog albuma se nije sa sigurnošću moglo reći i da je to bend u nekom klasičnom smislu, već čista provokacija koja se sporadično ukazivala u zagrebačkim klubovima, gdje su neki od članova znali uskočiti u publiku i potući se s nekim iz nekog razloga, pa se vratiti na pozornicu i nastaviti nastup. Sjećam se i prvog većeg nastupa u KSET-u kad su uspješno počeli furati svoj konceptualni antikonceptualizam svi odjeveni u crne vreće za smeće i kad je „Snifa san glu“ postala klupska himna na način kako je to prije nje bila pjesma „Bubašvabe“ Hladnog piva.

U srijedu u &TD-u kao da se i vrijeme zavrtjelo unazad kad se zborno orio refren te pjesme u dvorani u kojoj su se i zidovi znojili od visoke temperature. Bila je to i jednina pjesma te večeri koja je izvedena dvaput, jednom u akustičnoj verziji u središnjem dijelu, a drugi put kao kruna nastupa. Koncert je bio i prilika da se na pozornicu popnu i neki stari članovi s prvog albuma, koji odavno nisu u današnjoj postavi, tj. saksofonist Krešo Šojat i gitarist Vedran Pušić Pljuga koji su zajedno s ostalima prvo zasvirali pjesmu „indijanac – Vi gata om“, a potom nešto kasnije uskakali na „Malo vas je…“, „Klint Istvud“ i „Antonija“. Također se pojavio i Dražen Karakaš Klit izvevši „Sjekirom u glavu“, a gostovale su i Kelkope, četiri plesačice za specijalne prigode poput ove i koje su dolijevale ulje na vatru ionako lako zapaljive atmosfere u dvorani.

Te prve večeri nije nastupio trubač Igor Pavlica (koji je bio negdje u kombinaciji s Darkom Rundekom na brdovitom Balkanu), kao što opetovani izostanak Demirela Pašalića nakon koncerta na zimskom fesitivalu Brijačnica ukazuje na to da je i više nego sigurno bivši član benda. No kemija Kawasaki 3P-a je čudna stvar, kao što je i ‘ludilo’ unutar njega očigleno zarazno, pa je tako na sebi svojstven način bubnjar Nikola Babić izlazio u prvi plan više nego se možda očekivalo. Za početak, bubnjao je žarom Zvijeri iz Muppet Showa, a kad nije, onda je privlačio pažnju svojim hodom i gestama a la Johnny Bravo. Čak i na kraju kad je vrućina u dvorani uzela svoj danak i Tomfin glas postao još rašpastiji, a svi bili već onemoćalo omamljeni, Babić se ponašao kao da je tek došao na sat aerobika, što dakako može biti gledano samo u pozitivnom kontekstu.

Koncert je otvoren s „Riba“ i „Kn’žpu“, tj. s laganim dizanjem tenzija, a s „Dugodugodugo“, „Kak’ si“ i „Zec“ je poganje u prvim redovima već bilo u tijeku. Odličan je bio potez da u središnjem Kawasaki 3P zazvuče akustično u pjesmama „Mali medo“ i već spomenutoj „Snifa san glu“ na koje se nadovezao već poznati ‘terasa izlet’ „Anđelko“ na melodiju Stevieja Wondera, jer to nije nimalo spustilo tenziju u publici, već upravo suprotno, samo još više pojačalo njeno učestvovanje u zbornom pjevanju.

Veliko finale predstavljao je niz „Loš zao“, „Ni da ni ne“ i „Puta madre“, nakon kojeg je Tomfa K3P-u zaželio još 25 urnebesnih godina u budućnosti i povukao se s bendom s pozornice. Publika pak umjesto da nakon toga pohrli van dvorane po dragocjeni kisik, potrošila ga je i ono malo što je ostalo u vrućoj dvorani na navijačko skandiranje: „Malo vas je, malo vas je pičkice!“ Uslijedila je posljednja porcija započeta sa „Sob“, rasplamsana s električnom verzijom „Snifa san glu“ i oproštajnom „Ringišpil“.

Izlazak iz dvorane bio je poput izlaska iz parne kupelji. Pravo smrzavanje. Možda otud i ona digresija s početka teksta, podsjetnik na vremena kad Kawasaki 3P nisu bili festivalski headlineri, već zajedno s publikom zagrijavali klupske prostore do razine omamljenosti ravnoj udisanju ljepila. Prvo poluvrijeme proslave četvrt stoljeća ovog kultnog zagrebačkog benda je uspješno okončano.

Originalnu vest možete pročitati ovde.

Tekst i foto: Zoran Stajčić