Foto: Marina Pešić

Ništa u životu nije slučajno. Činjenica da sam za koncert Alanis Morissette koji se održao u Budimpešti 21.7. saznala tek u četvrtak uveče 16.7. potvrđuje da hoće ponekada ceo univerzum da se udruži i učini da se jedan davni tinejdžerski san ostvari.  

Ta davna 1995. godina, koja je bila godina mog otkrića ove neverovatne umetnice pre svega, a onda i vokala koji je toliko prepoznatljiv i moćan, bila je i godina kada smo se svi u Srbiji ponadali da će i naša zemlja postati jedna od lokacija koje će posećivati velike svetske zvezde. Tu nadu u bolje muzičko sutra dao nam je bend Prodigy koji je uprkos sankcijama pod kojim je naša državala živela, probio sve te političke budalaštine i doneo osmehe i radost našoj publici.

Samo nekoliko meseci pre tog događaja svet se obogatio albumom “Jagged Little Pill” koji će mnogima postati jedan od omiljenih u budućnosti. Ne sećam se kako i gde sam prvi put čula taj očaravajući glas ali znam da mi se po glavi motalo ime Alanis Morissette i da sam želela što više da saznam o njoj. Draga moja deco, nismo imali internet tada, nismo imali instagram i fejs, nismo imali ni valjan CD kako Bog zapoveda, ali smo se snalazali i čini mi se iz današnjih cipela, znali mnogo više nego vi danas. Imali smo interesovanja, razmišljali svojom glavom, voleli i slušali muziku zbog onoga što pokreće u nama a ne zbog toga koliko izvođač ima pratilaca na mrežama i što neki tamo ljudi veštački nameću da je moderno i kvalitetno. Treći kanal RTS-a, NS Plus Radio televizije Novi Sad, kao i časopisi Bravo, Huper i još nekoliko njih kojima ne mogu trenutno imena da se setim, bili su naš prozor u muzički svet koji nije podrazumevao sve ono što nam je kljucalo mozgove sa drugih televizija.

Alanis je bila prvo žensko ime koje me istinski “pomerilo” u muzičkom smislu, bila sam dovoljno odrasla da shvatam o čemu peva, imala sam već određeno muzičko znanje da bih neke stvari sama prepoznala i ta muzička svežina uklopljena sa njenim prelepim licem i stidljivim osmehom koji čak i po malo nevino flertuje sa svima nama, nešto je što traje i dan danas. Oduvek sam maštala o tome da budem na par koraka od nje i bila sam potpuno sigurna da se to nikada neće desiti. Kanađanka, koja prirodno gravitira ka USA, jer sve se tamo dešava, tek po nekoliko koncerata održavala je u Evropi, u sklopu svojih turneja. Naravno, nikada dovoljno blizu i nikada dovoljno meni pristupačno da bih ostvarila svoj san i nekako tiho, ali nevoljno, suzbila sam tu želju u sebi.

Sve do tog 16. jula kada mi je drugarica onako u priči provukla informaciju da planira putovanje u Budimpeštu 21. jula i to na koncert, do tada meni žene iz mašte, Alanis Morissette. Moje lice dobilo je izgled večito tužnog Shar Pei-a zbog činjenice da sada je dovoljno blizu, ali i ne dovoljno pristupačno. Na moju sreću, svemir je rekao – Pogledaj to tužno lice, pretužno je. Učinimo da ide, neka se i ovo lice nasmeje!

I bi svetlost! Kada su se sve potrebne kockice složile, moje lice je sijalno kao najsjajnija zvezda i baš kao dete nekada pred more, ja sam brojala koliko još puta spavam do koncerta. Srećom, taj broj je bio samo tri.

Foto: Marina Pešić

Preskačem nebitne detalje za vas i vodim vas pravo na ulaz u Budapest park. Taj prostor bio mi je potpuna nepoznanica, nikada čula za njega, ali mi je na putu do Budimpešte, naš vozač, koji je inače jedan veliki veliki car, rekao da je to noviji prostor koji je jako dobar. Naravno, meni kad kažeš park, ja zamišljam gomilu nekog drveća, trave, nešto malo i cveća, neku vodu, fontanu, komarce, bube, u prevodu ja zamislila Dunavski park (Bože, budale). A ustvari, Budapest park je ograđen koncertni prostor na otvorenom koji je nešto najlepše što sam ja videla a služi ovoj svrsi. Kad prođete kapije i uđete u ovu čaroliju, zapljusne vas neverovatna pozitivna energija. Ja to zamišljam kao kada ja mog bišona Benija držim u rukama dok nam gosti ulaze na vrata, pa ga onda nakon minut dva pustim i on se brzinom svetlost uputi ka njima. E tako se ka meni uputila neka predivna nevidljiva sila da ja nisam znala gde pre da gledam. Drugarica Marina je produžila ka kućici sa merch-om da kupi nešto za uspomenu a ja sam oduševljena u Travolta fazonu vrtela se oko sebe i telom joj govorila – WTF IS THIS?!  

Nikada nisam umela da procenim koliko ljudi negde može da stane, ali raspitivanjem kod saputnika dobila sam informaciju plafon 10.000 ljudi. Nije ih toliko sinoć bilo, ali jedno 7-8 sigurno. A zašto je to važno? Pa zato što u Srbiji na tu količinu ljudi dobili bi dva dugačka šanka, po jedan sa obe strane, aplikaciju za kupovinu pića koja sigurno ne bi radila i malo pivo koje košta kao da dobiješ litar krvi a ne 0,3 piva. Kod braće Mađara, to nije tako. Ono što sam ja uspela da izbrojim je bar 15 šankova na kojima se čeka maksimum 2-3 minuta, plaćaš lagano, ništa ne zakucava i sve košta kao da si u bilo kom drugom kafiću. Koncertni prostor jedini dostojan tog imena od svih koje sam ja videla, okružen je malim ložama koje, rekla bih po svetlećim reklamama na njima, sponzorišu neke od najvećih svetskih kompanija i koje se vode kao vip prostor. Sve ostalo je tzv. floor. Nema fan pita, nema ograda, nema nikakvih budalaština, ali zato ima mnogo raznih štandova na kojima možete da kupite kokice, hranu (ali nema pljeksavica i dima koji se vijori okolo), izbetonirane polukružne tribine na kojima možete da sednete ako vam se sedi, a ispred par šankova čak i stolovi i stolice, pa izvolite, koristite sve što vam je volja. I sve je tako šareno i slatko! Osećala sam kao Alisa u zemlji čuda.

Foto: Andrea Magazin

Odužio se ovaj tekst, znam, ali ovo ne može u četiri pasusa, žao mi je ali ne može.

Kao švajcarski sat tačna, dok se na video bimu iza bine simbolički izdizao mesec, jer je turneja 2024/2025 nazvana “The Triple Moon Tour”, Alanis je koncert započela u 20.20 jednim od najvećih svojih hitova, pesmom “Hand in My Pocket”. Usledile su “Right Trough You”, a onda prava poslastica za mene, jedna od omiljenih “Reason I Drink”. Iako smo svi svesni činjenice da za sreću tako malo treba, često to zaboravljamo. U tom momentu, oči su mi se napunile suzama, evo i sada samo kada se setim tog osećaja, kroz telo mi je prostrujala jeza i pomislila sam, za sreću stvarno treba tako malo. U mom slučaju samo jedan iskren prijatelj, žena bogovskog glasa i note koje telo vode do katarze.

Za svaku pesmu imala bih da kažem ponešto, jer svaka je bila jedno malo umetničko delo koje je činilo jedno veliko, ogromno, nesagledivo. Ali to bi bilo predugačko pa ću se bazirati na nekoliko onih koje su izazvale najjače emocije u meni. To je svakako bila pesma “Smiling” koja je krenula sasvim nežno, ali se brzo gradila i rasla u jedan live spektakl i na kraju prerasla u scenski nastup koji gledate raširenih očiju i otvorenih usta. Pred sam kraj pesme, kada muzičari preuzmu uzde u svoje ruke i daju konju krila, Alanis je uhvatila zalet i vrtela se raširenim rukama nekoliko minuta, pa bi prateći ritam bubnja i basa vrtela se u krug čas sa raširenim, čas kao helikopter rukama da bi se na kraju pesme spustila na pod i sela, uzela mikrofon i odmah nastavila da peva. Ljudi moji, ja kada se dva puta okrenem oko svoje ose pitam ima li kakva hitna u blizini. Kontrola koju ova žena ima, reakcija njenog tela na svaki ton, na svaki udar bubnja, ritma bas gitare je nešto što nikada nisam videla uživo. Naravno da svaki izvođač oseća svoju muziku, ali Alanis ne peva samo glasom. Njeno telo peva više nego 90% takozvanih pevača i pevačica našeg regiona. Njene reakcije nisu naučene, nisu deo scenskog nastupa. One su deo njene duše, deo njenih melodija i tekstova. Nezaboravne su bile i pesme “Rest” i “Mary Jane” u kojima njen vokal i visine koje doseže dolaze do izražaja, pa čak i besprekoran izdržaj jednog tona toliko dugo da se zapitaš odakle joj toliko vazduha i kakva je to toliko savršena kontrola glasa, pobogu?!

Zajedno sa pesmama “That I Would Be Good” i “Perfect”, ove dve pesme bile su deo akustičnog dela koncerta.

Foto: Andrea Magazin

A odmah nakon njih usledio je, verovatno njen najveći hit “Ironic” koji je imao jedan poseban uvod. Naime, Alanis nam je rekla da je ona polu Mađarica. Tačnije, njena mama je Mađarica pa je tim povodom na binu pozvala svoju majku, tetku, supruga, sina i ćerku da otpevaju zajedno sa njom deo te pesme. Naravno, emocije su bile vidno uzburkane kod publike, a ja sam pomislila, ma nema šanse….mora biti upetljan tu i neki srpski gen nego joj niko nije rekao. Šalu na stranu, taj izuzetno dirljiv momenat bio je jedan od najslađih, ali je porodica nakon prve strofe napustila binu uz ovacije, a Alanis je pokidala “Ironic”, naravno. Nije to bio nikakav marketinški momenat. Jednostavno osećala se kao svoj na svome, uživala je u tome da je na tlu odakle potiče i ta opuštenost, spontanost i ležernost se osetila u vazduhu. A mi smo na sve to konstatovali, juuuu al joj je muž dobar frajer!

Ali postojao je tu jedan čovek koji mi je sinoć takođe ukrao pažnju. Dok je Alanis vodila publiku kroz lavinu emocija, on je stajao tik uz nju — tih, nenametljiv, ali s bas linijama koje su vibrirale kroz celo telo. Visok, nasmejan, pun energije i svira kao da mu je svaka nota poslednja. On ne svira samo instrument, on ga oseća. Ne znam koliko ljudi zna ko je basista na Alanisinoj turneji, ali ja sad znam. I neću zaboraviti. Zove se Cedric LeMoyne-Williams i sinoć je pored Alanis bio moj lični headliner.

Hvala ti, Cedrice, što si koncert pretvorio u ritmičko srce večeri. 

Redovan deo koncerta završio je velikim hitom “You Oughta Know”, a na bis izvela je još dva muzička remek dela. Pesma “Uninvited”, koja me uvek duboko pogađa, ove večeri dobila je svoj savršeni scenski epilog u vidu ponovnog vrtenja u krug, čuvenog headbang-a i na prvi pogled nekontrolisanom jurnjavom po bini koja izgleda fascinantno, ali ko je pažljivo pratio video je da ona zapravo svojim telom prikazuje svaku i najmanju ritmičku promenu u pesmi. U tom momentu dok je kroz moje telo prolazila neka nazustavljiva struja, na kraju pesme ostala sam bez glasa od vriska koji sam ispuštala. Ljudi koji mene poznaju, znaju da sam ja jedan priličan kamen koji teško ispoljava emocije na koncertima, čak i kada maksimalno uživam u njima. Ne bacam se, ne vrištim, samo uživam duboko u sebi. Ali na ovom koncertu, to nije bilo moguće.

Bez previše priče, ali sa mnogo dubokih emocija koje energetski deli sa publikom, Alanis je ovo savršeno veče završila pesmom “Thank U”. Malo je reći da je koncert bio odličan, fenomenalan, nezaboravan, za milion puta prepričati. Sve je to malo. Alanis je žena čija me je lepota naterala da bar dvadeset puta u toku koncerta kažem – Kako je leeeepa! Ona je žena koja ne peva samo pesme, ona nam daje sebe. I dalje ne mogu da pronađem dovoljno dobre reči kojima bih opisala sinoćnje iskustvo, a napisala sam, kako su nekada novinari govorili, pet šlajfni teksta (na pet papira).

Hvala Alanis na ovom neverovatnom iskustvu i hvala Marina što si mi sve ovo omogućila!

Eto šta znači kad imaš prave ljude i prave prijatelje oko sebe.

Video snimke sa koncerta možete pogledati na zvaničnoj Instagram stranici Remix Press.

Foto: Marina Pešić