Ljubiteljima hip-hop zvuka verovatno nije promakla činjenica da je poznati hrvatski hip-hop bend “Elemental” pre nedelju dana izdao novi, dupli, sedmi po redu cd “Tijelo”. Dosledni svom dobro poznatom i odlično prihvaćenom (već 18 godina, u celom regionu) zvuku i muško-ženskom duetu, i ovaj novi album preti da proširi svoju publiku već prvim preslušavanjem.
Lagani ritmovi i tematski šaroliki tekstovi ono je čime “Elemental” već godinama drži na okupu svoje fanove, ali i svakim novim albumom i singlom širi armiju obožavatelja. Socijalno obojeni tekstovi, aluzije na političku scenu, balkanske peripetije i mentalitet, ali i sve veća osamljenost u sve većem društvu kao i traženje sreće u malim stvarima, samo su neke od tema kojih se “Elemental” drži po utvrđenom pravilu da šta dobro prolazi kod slušalaca ne treba menjati. Upravo je najteže uobličiti u pesmu sve što se svima nama dešava u svakodnevnom životu, a na taj način da se svako u njoj prepozna. I plus da je tekst “pevljiv” i “slušljiv”. Oni to dobro rade. I pišu.
Svi bi se razlozi zašto preslušati album mogli svesti na jedan – poetičnost, a taj jedan razložiti na albumskih 18.
A evo potpuno subjektivnih 5 razloga:
1. Najteže od svih težina
Priznat je da si sretan
Lakše je skriti lice
I biti zagonetan
Sreća je disciplina
U kaosu naći nit
Ne puštaj me samu
U taj sjebani lavirint
Netko te vidi
Golog kao brezu
Netko je tvoje sidro
Na divljem vezu
Najteže od svih težina
Nosit je teret sam
Podvuci i podijeli s dva
I više nisi zagonetan
Možda se bojim voljet
Al’ kad zagrljaj usfali
Padam na testu samoće
U dvoje je lakše padati
Godine te mijenjaju
reći ćeš isto za mene,
al osmjeh isti taj
on nikada ne vene,
reći ćeš sasvim slučajno,
a valjda tako je,
trebalo je godina da opet sretnu se ti pogledi
odavno zaboravili zašto,
nije više bitno,
druge već se našlo,
ništa više nema od svih
zajedničkih tema,
valjda je i tebi ko meni sad malo trema,
sad kad već je tako, ajmo probiti taj led,
sjest ćemo na kavu
valjda tako je i red,
pričat ćeš mi svašta samo
smješkat ću se,
eto ne znam što bi rek’o na to,
čudno mi je sve to,
kazat ću ti javi se sa figom iza leđa
poljubit te obraz
površno, da ne vrijeđa,
poći svojim putem,
nastavit taj dan,
jebe se tebi kako se osjećam
(“Breza”)
2. Oprostite što nosim svu tu prtljagu,
što ju raspakiravam pred vama
u Strzburu i Hagu,
što dolazim s torbom punom
lokalnih sranja,
što zovem se Edin, Đorđe ili Sanja,
dopustite da budem građanin svijeta,
neopterećen jarmom balkanskog identiteta,
da stvaram ispočetka i da krojim svoj put,
da odgovaram sebi i samo na sebe budem ljut
i shvatite da to što nosim nije moje,
da su drugi po meni šarali sve te nacionalne boje,
da sam odgajan da mrzim al’ se mržnje sada sramim,
da drugi su htjeli na istoku da se osamim
i shvatite da ja jesam to što jesam,
da moje znanje i sposobnost definiraju što sam,
da je pun kurac više to što nosim ovo breme,
uzmite si i nosite sve te vaše probleme
Hej, Slaveni,
Još ste živi, a davno trebali ste nestati
Hej, Slaveni,
Vaše vatre još gore, ne daju mi disati
Na čijoj si ti strani, čiji, čiji si ti, mali,
Okrećeš li kaput koji su ti dali
Mijenjaš li boje poput kameleon
Gdje tvoj distrikt, gdje je tvoja zona
A ja bi najradije da nestanem
Sram me, postidim se kad izreknem
Odakle sam, tko sam, jer važu mi težinu
A najrađe bih sve poslala u materinu
Podvuko bih crtu i krenuo ispočetka.
u zemlji gdje kuće nemaju rupe od metka,
i kvragu vaši ratovi i s vašeg stola mrvice
i k vragu vaše Ruže hrvatske i Titove ljubice
i kvragu vaše doktrine i veliki nam vođe,
sve me to glođe, do kosti me to glođe
raspižđen i ljut, ovo krik je u tami,
jebem vam mater, snać ćemo se mi sami
Čovjek bez naroda
Čovjek bez amblema
Čovjek bez himne
Je čovjek bez problema
(“Hej, Slaveni”)
3. Otpustila je dah što je stisnula na usnama,
izdahnula mrak što je godinama čuvala,
pustila konce što je držala u rukama
i jednostavno – odustala.
ispravila leđa, čelo gordo digla,
izvukla sve pouke jer život je igra,
dočekala vlak bez karte u ruci,
neće je stići bijesni vuci,
nema pogleda u natrag, vidi što te čeka
krive Drine ostaju krive dovijeka,
stisnula je zube, ruke sklopila na prsima,
“Namaste, papci”, tiho je izustila
oči vide, prsti dirnu, zlo nek nosi rijeka,
dok ne padneš ne znaš vrh koji te čeka,
usne ljube, obraz gori, zlo nek nosi rijeka,
pogledala je u sebe i rekla:
Nosite me noge moje
Nosite me odavde
Kad se podignu zle vode
Noge nek ih pregaze
Je l’ bi progutati ponos značilo
povit i priznat
da treba samo prešutit, pretrpit i u tom ostat
il bi baš tome suprotno treb’o okrenut leđa
možda ponos je znat na vrijeme
otić’ kad te vrijeđa
Nije mu svejedno i odluka je teška
tko se tu posljednji smije i koji
je potez greška
Prevelik je luksuz da prizna
koliko se lomi al
ponos je tako proklet da te ostavi u komi
Napravit će to makar na tom slomi zube
Hrabrost je odustat, ludi neka gube
neka spotaknem se u svoj korak
sebi bit ću kriv
Udari si šamar da zna da još je živ
Oči vide, prsti dirnu, zlo nek nosi rijeka
dok ne padneš nez naš vrh koji te čeka
usne ljube, obraz gori, zlo nek nosi rijeka,
naprijed preko svih prepreka
(“Nek te noge nose”)
4. K ‘o da nosim cijeli svijet na ramenima i umoran sam već od toga,
teško nosim se sa svim problemima, al’ za pomoć nemam pitat koga
Nekad veliki snovi i svijet na dlanu,
danas obični ljudi u podstanarskom stanu,
brižno čuvamo sreću u četiri zida,
strepimo nad njom stalno da ju strah ne izda,
nikada sanjali nismo da može bit tako,
da kročimo sve dublje i dublje polako ,
moji snovi još žive, al stvarnost ih grize, guši, davi, trga,
sve krize preko leđa prošle i još prolaze, predugo to stišće,
imam manje, sve je teže , radim još više,
ovo teška su vremena i nikom, nije lako
pitaj da l’ sam sretan, ali ne pitaj kako
Zbog vas sam u minusu, radim da bi jeo,
nemam što stavit na stranu, a nisam takav bio,
jednom imao sam snove, jednom vjerovao u njih,
jednom davno mog’o naći inspiraciju, napisat sretan stih,
jednom pjevao sretne pjesme, lupo dlanom ti u dlan,
a danas gledam otkuda da platim podstanarski stan ,
jednom s drugim dijelit sreću svu sam znao,
jednom nisam znao tebe, jednom volio sam sebe
Ja živim u svom svijetu, u svome balonu
Ne mogu više gledat ljude kako klonu
Ja ću te dignut gore, iznad ovog jada
Samo me nemoj pitat odakle mi snaga
(“Na ramenima”)
5. Meni je sve jasno
I sve znam
Znam što je moje da dam
Znam kada propadam
Ja sve vidim jasno
I znam kada treba šutit
Znam kada izać na linije
Znam kada glupo se ljutit
Imam u rukavu
Spremne odgovore
Mudro ću naljutit
Tvoje bogove
Meni je sve jasno
Čuvam svoj talon
Vjeruj, nema igre
Koju neću odigrat po svom
Nadmeno se dižem
Iznad svih problema
Glumatam holivudski
I kad publike nema
A svaku riječ kad ogoliš
Još uvijek ne znam zašto me voliš
Sve ću priznat, kukavički,
Ako me ogoliš
Al ne znam ti reći zašto me voliš
(“Meni je sve jasno“)
Nataša Pudar
