Dnevnik jednog umetnika od danas je bogatiji mislima i zapažanjima Đurice Štule, gitariste benda Sopot.
Sopot je krajem septembra imao evropsku turneju, a Đurica je dogodovštine sa te turneje zapisao u svoj dnevnik.
Turneje su važne za svaki bend. One predstavljaju sve ono čemu teži grupa ljudi okupljena oko zajednične muzičke vizije. Pored toga one su najbolji test međuljudskih odnosa članova benda, organizacije i tolerancije.
Život u kombiju i na putu nije za svakoga, ali je definitivno jedno od iskustava koje bi svako trebao da osjeti bar u jednoj od reinkarnacija, vaskrsenja ili kosmičkih putovanja. Ko god je putovao na Zapad zna da ruta ide preko Hrvatske, zatim Slovenije i hop – u Austriji ste. Lično, što sam dalje od BiH to mi se nešto više otvara mozak, duša, ne znam ni sam šta, ali znam da se otvara. Ima neka opšta tjeskoba balkanska koja je hronično prisutna i ja je osjećam. Možda je to subjektivno, ali je tako.
Više puta me pohodio taj osjećaj. Indikator povratka je osjaćaj tjeskobe čim se pređe Sava i dođe u red auto na mostu u Gradišci.
20. 09. Prvi koncert je zakazan u Beču. Organizator – LINE IN ekipa. Na putu do Beča, kao i po Beču, nije bio problem da se snađemo zahvaljujući čudu američko-špijunske tehnolgije zvane GPS. Ljubazna gospođa nas je pratila, bodrila i vodila svih dvanaest dana, te joj se ovom prilikom zahvaljujem na svakom preračunavanju rute. Super ekipa i prostor, ali ih mori rigorozno EU zakondavstvo kada je u pitanju decibelaža koja je dopuštena u klubu. Alternativa je bila sviranje elektronskim bubnjem. Iskreno – bili smo skeptični, ali je koncert prošao sjajno. Spavali smo u Wombats City hostelu, osim Mike koji je spavao u „Kombi“ hostelu, vijerno čuvajući opremu od mrskih i potencijalnih lopova. Scena koja je ostala u sjećanju jesu pijani Englezi i Engleskinje koji su bauljali oko hostela, po hostelu, a u baru hostela su se bacali na sve strane uz neki čudni dens.
21. 09. Jutro poslije bilo je sunčano i predivno za putovanje do Berlina. Doručak smo preskočili, ali smo kafu popili. Naravno, onaj osjećaj kada ti uposlenica iz restorana kaže na srpskom: „Uzmi produženu“ je neprocjenjiv. Priznaću vam – naš čovjek je zauzeo mnoge pozicije i poze u EU, mada mislim da bolje prolaze oni na pozicijama nego oni u pozama. Dok smo napuštali Beč imali smo priliku vidjeti radnike koji peru semafore, te smo shvatili kako i zašto tako jako sijaju. Iskreno – nikad to ne vidjeh kod nas. Do Njemačke smo došli preko Češke. Autoputeva koliko ti je volja, gradilo se opasno baš u onim godinama kada se kod nas još opasnije rušilo. Zbog radova na autoputu, GPS gospoja nas je vodila kroz češka sela, što je bio posebni užitak. Ostatka se ne sjećam, probidio sam se pred Berlinom. Klub Crack Bellmer se nalazio u nekom skvotiranom krugu fabrike ili je bar meni tako izgledalo. U startu izgled kluba nije obećavao, ali kada je pala noć kada su se popalila svjetla i kada je došla ekipa izgledalo je kao milion dolara. Berlin je imao posebnu energiju, a ekipa koja vodi klub je bila veoma gostoljubiva – mogli smo piti koktele do sudnjega dana. Žene u Berlinu opasno gledaju i opsjedaju. Sloboda i agresivnost zračile su po klubu. Ili je to bilo od koktela. Sreća pa smo na vrijeme otišli.
22. 09. Sljedeća na mapi bila je Švedska. Trebalo je iz Berlina stići do Rostoka u Njemačkoj, a zatim trajektom do Treleborga u Švedskoj. Radovali smo se plovidbi od osam sati koja je dobro došla da se resetujemo. Iskreno – ploviti Baltičkim morem uz free kafu i wirelles internet je nekako lijepo, opuštajuće čak. Nakon, spavanja i reseta bili smo spremi za Malme. Pored Siniše i super ekipe koja se potrudila da se osjećamo kao kod kuće, koncert u Malmeu je ostavio poseban utisak na mene iz više razloga – svirali smo u bivšoj džamiji koja je pretvorena u klub sa tri koncertna prostora. Pored toga što je oprema bila vrhunska, u klubu su radile tri djevojke – tehničarke/tončice. Emancipacija, ravnopravnost – kao u udžbeniku neke NVO organizacije. Naš tonac bio je u raju. U Švedskoj problemi – zdravo. Hladno, al standard.
23. 09. Norveška će ostati zapamćena po bolesnim cijenama (kafa šest evra), super večeri koju smo u slast pojeli, kao i po ekipi koja je radila svirku. Organizator je bio Kenan, Banjalučanin, koji živi i radi u Oslu. To veče svirali smo sa bendom Økogym koji su imali odličan nastup. Lokal se zove „MIR“. Poslije svirke bio nam je sveMir.
24. 09. Put od Osla do Geteborga bio je znatno kraći u odnosu na relacije od prethodnih nekoliko dana. Preći 310 kilometara se činilo zaista ništavnim. Koncert u Geteborgu je bio više drugarska svirka koju je organizovala Mila, prijateljica iz Banjaluke koja živi, radi, svira i studira u Geteborgu. Klub se zove RODE STEN. Bilo je prilično ljudi iz Banjaluke na svirci, prije Sopota je nastupio neki lik, MC, šatro rasta, duhovit prije svega ili se bar meni tako učinilo. Dan poslije smo imali slobodno do 23 sata i 30 minuta, kada je polazio trajekt za Dansku.
26. 09. Navozali smo se taj dan, prešli čitavu Dansku, pa dio Njemačke, pa u Holandiju. Odužilo se, malo sam se i smorio – čak. Dolazak kod Damira i Ljilje bio je vrhunac tog dana. Naveče smo imali vremena da se promuvamo kroz Ajndhoven. Lijep grad, lijepo svijetli.
27. 09. Jutro u Holandiji bilo je divno, bar oni dijelovi kojih se sjećam. Nije neka nafaka retroaktivno bilježiti i opsivati grandiozne trenutnke, ali neko i to mora. Svirali smo u LA FOLIE klubu, kako nam Damir reče, klub sa dugim stažom i poštovanjem među publikom u Ajndhovenu. Inače, u njemu se prije sviralo i više i glasnije, ali neki tajkuni pokupovali prostor oko kluba, pa peglaju – klasika, al na fini način. Evropski. Rekacije publike odlične, gazdarica kluba – prevesela.
28. 09. Nakon Halandije – opet Njemačka. Ništa bez Švabe. TNT – CLUB, Dortmund. Naš čovjek drži taj klub preko 20 godina, i kako reče pored koncerata budu tu i tango večeri. Super svirka, raspoložena publika.
29. 09. BALLONFABRIK – Augsburg. Kao što samo ime kaže, fabrika stakla koja je postala klub za svirke. Zanimljivo mjesto, i svi ljubazni, presusretljivi, a meni iz glave ne izbija misao – zašto smo se tukli sa Švabom, zar nije moglo biti razuma nekoga? Štetica. Ono što je posebno kul bilo u Augsburgu jeste mjesto gdje smo spavali. Napušteni Dom penzionera. To veče sam imao susret sa nekom babom, koja mi je hodila oko kreveta, a ja ni A ni B, paralisan, a ona hoda, sve se u krug vrtila. Malo je reći da je neprijatnost bila prisutna. Kada se probudih, nisam moga odmah da zaspim, kroz glavu mi išle misli – te koliko ih je tu umrlo i da li će baba opet doći. Baba je zaista bila i bila je jeziva, nije bio trip, uvalila se u sferu između sna i jave, bijah paralisan. Bez obzira što retroaktivno pišem, kad zatvorim oči, vidim babu kako se vrti oko kreveta. Horor! Zaspao sam na kraju, a šta bih drugo? Ujutru je sve bilo normala. Doručak, pa obilazak doma/hostela. Na petom spratu su sobe koji su oslikane od strane lokalnih umjetnika, svaka u svom fazonu – divota i kreativa. Nakon toga, a prije polaska za Minhen, dali smo sebi oduška i odradili jednu dvosatnu šetnju kroz Augsburg, vodič nam je bio Stefan, lik koji je radio u klubu. Infomacije pršte, koraci se broje. Bez njega obilazak i ne bi bio tako zanimljiv. Realno.
30. 09. GLOCKENBACHWERKSTATT BALKAN LOUNGE (Minhen/Njemačka) – Predzadnji koncert je organizovao naš stari drugar Ćaspa, koji je sada stanovnik Berlina. Zanimljivo za klub jeste što je preko dana vrtić, bukvalno, a noću služi za koncerte, predstave i ostala dešavanja. Treba li napomenuti da ni u jednom klubu u EU gdje smo svirali pušenje nije bilo dozvoljeno. Iskreno – meni je to super. Vani se truješ i družiš, unutra slušaš, skačeš i dišeš. Fer?
01.10. CHANNEL ZERO (Ljubljana/Slovenija) – Kako obično biva – šlag na kraju. Iskreno, zaista smo se radovali Ljubljani jer su nam koncerti tamo veoma emotivna stvar, nakon Banjaluke to je drugi SOPOTOV grad, gdje smo do sada nastupali preko pet puta, grad gdje imamo sjajne prijatelje i osjećamo se kao kod kuće. Koncert je bio grandiozan, reakcije… fabulozne! Sniman sa pet kamera i zvukom iz miksete, ubrzo je na netu osvanuo sjajan snimak trajanja oko 10 minuta koji smo nemilice šerovali, ubjeđeni da nam je to jedan od najboljih video zapisa do sada.
Plan je bio da noćimo u Ljubljani, ali planovi i služe da bi se mijenjali, tako da smo ipak krenuli nakon što smo predahnuli od svirke.
Za kraj, šta reći nego – napravite sebi bend! Super je.
