Riječki muzičar, pevač, kompozitor i producent Žanil Tataj – Žak, širem auditirijumu poznat je kao vokal Divljih jagoda s početka 90-tih godina. Svoj muzički put započeo je u ranoj mladosti kao učenik muzičke škole smer violina, da bi sredinom 80-tih godina svoju pevačku karijeru oprobao u bendu Jersey. Put ga je odveo do Divljih jagoda, a nakon toga i do slovenačkog benda Mary Rose. Ovih dana priprema turneju na kojoj će predstaviti svoj solo album “Da Capo”. Više o tome, kao i njegovom muzičkom putu Žak nam je rekao u intervjuu za naš portal.
Nije moguće započeti ovaj razgovor a da prvo ne pomenemo i ne osvrnemo se na Vaš period života vezan za Divlje Jagode, pošto ste široj publici poznati kao pevač ovog zagrebačkog benda. Koliko su Divlje jagode obeležile Vaš život, i kako sa današnje distance gledate na taj period života?
Da, definitivno nije moguće zaobići fazu Divljih jagoda jer je to jedna od najbitnijih faza u mojoj karijeri koja je pokrenula ono sve što danas ja jesam i što danas radim. Pre svega bio je Jersey koji je nakon pobjede na Gitarijadi u Zaječaru gostovao na par emisija što je dovelo do toga da budem primjećen od menadžera Divljih jagoda tada i na temelju toga i potrebe za novim pjevačem u jagodama, ja sam jednostavno dobio posao, došao sam na audiciju, odradio svoj posao i prihvaćen sam u redove Divljih jagoda, koje su mi obilježile gotovo kompletan dotadašnji tok života pa sve do dan danas. Da te faze nije bilo, ko zna što bi danas bilo. Svakako bi radio ovaj posao koji radim i danas samo ne zna se s kim bih radio, zašto bih radio, to niko ne može znati. Izabrao sam tada taj put i to su bile Divlje jagode. Jagode su tada krenule raditi novi album koji se zvao “Magic Love” a koji je ipak svjetlo dana na kraju ugledao kao Zeletov solo album, jer se bend “zahvaljujući” ratu u međuvremenu raspao. Rat je obilježio naše uspone i padove i sve katastrofe koje su se dešavale svima tada, desile su se i Divljim jagodama i bend je jednostavno prestao postojati. Album je izašao van nakon toga, ipak se to nekako smirilo, ali to je u biti bio nezahvalan period za sve nas, kao i kompletnu bivšu državu.
Ništa manje bitne za vas nisu ni godine provedene u slovenačkoj grupi Mary Rose. Kako je došlo do vaše saradnje i u kojoj ste muzičkoj fazi danas, kada je ovaj bend u pitanju?
Mary Rose je moj matični bend sa kojim se ja već družim i radim skoro 28 godina, a bend ove 2020. godine slavi 30 godina postojanja i izdavanje prvog albuma, tako da će to biti obilježeno ove godine. Vjerovatno će biti dosta koncerata. Ja sam u Mary Rose došao igrom slučaja a to je bio period kad sam pratkično živio u Njemačkoj i kada jagode više nisu postojale. Tada sam radio sa kolegom Zoranom Šerbedžijom koji je do tada svirao u Crvenoj jabuci, Valentinu i mnogim poznatim bendovima u tadašnjoj zemlji, a to je opet doba rata, gdje smo pokušavali raditi svoj posao i probiti se u Njemačkoj. Tada smo se družili sa mnogim muzičarima i u tom periodu nastala su naša dva benda, Madcap Laf i Gunhead dva projekta koje smo snimili Zoka i ja. Nas dvojica sarađujemo i dan danas i prije par dana objavljenaje naša zajednička pjesma i video spot “Ti si R’n’R”.
Obzirom da sam shvatio da ću teško moći živjeti a da se ne priklonim nečemu što ja ne bih htio, a to bi bio posao koji nema veze sa muzikom, odlučio sam se ipak vratiti kući. Međutim, od svojih kući sam dobio poruku da ne dolazim, da ne bi bilo dobro. U međuvremnu sam dobio izvrsnu ponudu a to je suradnja sa slovenačkom grupom Mary Rose. To mi je zvučalo sasvim ok jer rat u Sloveniji je bio prestao, oni nisu previše ni osjetili sve to što se dešavalo. Odlučio sam da probam i ostao do dan danas pjevač benda tako da Mery Rose smatram svojim matičnim bendom.
Tokom 1994. u Nemačkoj ste vokalno učestvovali na zajedničkom projektu poznatih evropskih rock sastava Helloween i Gamma Ray. Kakvo iskustvo nosite iz tog perioda? Koliko se razlikovala tamošnja scena tog vremena i one koja je bila na ovim našim prostorima?
Upravo to što sam pomenuo, Zoka i ja smo tada radili sa dosta svjetskih muzičara, među njima su bili ekipa iz Halloween-a, a radili smo i na jednom projektu koji se koji se zvao Gunhead oko kog se okupila sjajna ekipa muzičara. Radili smo demo snimke i imali smo plan da nakon toga krenu svirke. Međutim, situacija i kod njih nije bila Bog zna kako bolja što se tiče njihovog vremena jer su i jedan i drugi bend imali unapred skoro godinu dana isplanirane turneje, nastupe, koncerte i novu ploču, tako da u principu sve to što smo pokušavali zajedno napraviti, nekako je izgubilo smisao. Imamo nekoliko tih demo snimaka koje smo napravili i koje i dan danas uživam slušati jer su vrhunske pjesme. Među njima je bila i obrada pjesme Zdravka Čolića “Ti si mi u krvi” koja fascinantno zvuči u heavy verziji. Aposlutno nosim jedno veliko i divno iskustvo i uživao sam raditi u tom periodu. Šteta što nam se neke stvari nisu pogodile tada.
Scena se razlikovala samim tim što je u principu sve što se radi vani, u Njemačkoj ili bilo kojoj državi koje nisu naše, na malo profesionalnijem nivou, a da ne pričam o sadašnjem vremenu. Oni su vrhunski profesionalci. Sve što se radilo tamo se osjećalo da to ne spada u naš nivo, nego uvijek iznad toga. A ja inače težim profesionalizmu. od kad sam počeo raditi, oduvijek sam htio maksimalni profesionalizam oko sebe, ustvari tražim to i dalje od sebe, i od svih ljudi sa kojima radim, tako da sam se ja dobro uklopio tamo. Međutim, stvari su se dešavale tako kako su se dešavale i na poslovom i u privatnom životu i zbog toga što nisam htio baviti se ničim drugim osim muzike, jednostavno odustao sam od ostanka u Njemačkoj. Ko zna šta bi bilo danas da sam ostao, ali to su stvari o kojima neću ništa znati, jer se nisu ni dogodile.
A gde smo danas, kada je muzika u pitanju? Šta se promenilo na bolje, a šta na gore u odnosu na to davno prošlo vreme?
Danas smo u jednom kotlu svega i svačega, žanrovski, stilovski, svašta se promješalo i izmješalo što je u principu jako dobro jer muzika jednostavno doživljava svoj razvoj stalno. Ne možemo reći damuzike nema. Ima je i to vrhunske. Međutim, promjenilo se ono što je u biti mainstream muzika danas. Taj mainstream je postao nekvalitetan i to je ono što u biti kvari današnju muziku, mainstream koji se vrti po radio stanicama. Tu spadaju i cajke i sve živo sa čime nas truju muzički urednici zahvaljujući izgovorima da moraju to raditi jer zna se šta “runs the world”, a to su pare. Prema tome i dalje postoji jako kvalitetna muzika, razvilo se jako puno dobrih i izvrsnih stilova od devedesetih pa do danas, primjećujem i u elektronskoj muzici, jer pratim sve stilove, ne gledam samo u jednom smijeru. Jako puno kvalitetne muzike ima samo na žalost, s obzirom da imamo danas sve moguće varijante dostupnosti svemu tome, ljudi su postali sve nezainteresovaniji, jednostavno nemaju želju da istražuju, pa samim tim smatramo da muzike više praktički ni nema, međutim, ima. Ja i dalje uživam u otkrivanju novih bendova, nove muzike, novih stilova i u svemu tome postoji kvalitet. Međutim, kao što sam već rekao, mainstream muzika je otišla lagano u provaliju i s tim se u biti naša omladina truje. Teško je izaći iz toga, osim nekih ljudi koji su upućeniji ili dirigiraniji su od nekoga i taj neko im daje mogućnost da ispitaju neke stvari.
Nakon duže pauze u solo karijeri, 2018. godine ste se vratili na scenu kao solo izvođač i čini se da su sa singlom “Prosule se divlje jagode” stvari počele odvijati u pozitivnom smeru. Do danas objavili ste nekoliko singlova i album koji je izašao 05.12.2019. Recite nam malo više o tome.
Da, moja solo karijera je u principu prestala 2001. kada sam radio svoj drugi solo album. Snimio sam Božićni album koji je takođe objavljen. To je Božićni album klasične muzike skroz autorski, specifičan, a radio sam i svoj rock solo album. Međutim, jedan čudnovatan period je bio kad praktički nisam znao ni sam šta bih radio, tako da sam ja onda nakon toga pokrenuo posao sa Mary Rose i sve se krenulo odvijati bolje u životu, pa sam solo karijeru zapostavio. Nisam se htio boriti sam, više sam timski igrač. Krajem 2018. godine odlučio sam napraviti taj singl koji već imam neko vrijeme u ladici, a čiji je autor moj prijatelj koji je i pokrenuo tu ideju da napravimo taj singl. Ja sam ga napravio, bio je namjenski napisan za duet, međutim tada nisam bio zadovoljan pjevačicom koja ga je trebala otpjevati, pa sam taj projekat jednostavno ugasio. To se sve dešavalo 2015. godine, kada je ta pjesma i nastala, ali eto na kraju balade sam shvatio da je možda sada pravo vrijeme da se pokrenu neke stvari. Znam da imam dovoljno materijala, dosta pjesama ima koje bi trebalo sinimiti i objaviti.
Stvari su se počele same odvijati i slagati pa sam tako snimio singl sa odličnom pjevačicom i mojom prijateljicom Nikitom. Pjesma je odlično zaživjela,a snimili smo i lyrics video. Nakon toga sam odlučio istim tim tempom krenuti dalje i svaka tri mjeseca objavljivati po jedan singl i tako napraviti jednu cjelinu i objaviti taj EP kako sam i zamislio, jer kad se nečega uhvatim, volim da to bude tačno onako kako sam zamislio. Ne dozvoljavam ništa da mi stane na put, nego gazim jednostavno dok god ne bude tako i zahvaljujući toj mojoj karakternoj crti EP je izašao 5. decembra za One Records, sa kojima već neko vrijeme sarađujem i sa kojima sam siguran da ću nastaviti saradnju. Album je zanimljiv, ima pet instrumentalinih pjesama, kompletan materijal sa singlovima, takođe na njemu se nalazi i jedan singl koji još nije izašao van, zove se “Na jastuku”, jedna divna balada. Na albumu ima jedno 46 -47 minuta muzike plus jedan intermeco koji je vrlo interesantan. Zapravo ja ga volim najaviti kao EP album.
Pretpostavljam da je u planu i koncertna promocija albuma. Gde Vas publika može očekivati, da li ste dogovorili neke nastupe u Srbiji?
Promocija će biti, naravno. Skupio sam ekipu sjajnih muzičara i radimo intezivno na probama da bi sada verovatno od marta počeli raditi promotivne koncerte po čitavom regionu. Imam još par iznenađenja koje za sada neću još otkrivati. Kada je Srbija u pitanju, u planu su koncerti u Beogradu, Novom Sadu, Nišu. Bend čine: Danijel Jerčinović / gitara, prateći vokal, Nikola Janeš / gitara, Sven Marenković / bas, prateći vokal i Kristian Kirinčić / bubanj, prateći vokal.
Nakon tridesetogodišnje muzičke karijere i ogromnog iskustva, šta je to što mladi muzičari koji su odlučili baviti se ovim poslom i odlučni su u tome, ne treba nikako da rade i šta je to na šta bi im skrenuli pažnju kako bi uspeli i opstali na sceni toliko dugo?
Na žalost danas mladi žele postati zvijezda preko noći i dosta njih rade u tom smijeru da sve postaje toliko komercijalno i toliko loše da bi se zadovoljile potrebe kako bi postali popularni i puni para, a u biti su nezadovoljni jer rade nekvalitetnu muziku. Moj moto je uvijek drži se sebe, budi iskren, ne odstupaj sa svoga puta, rezultat će se kad tad osjetiti. Ali za to stvarno treba postojati ogromna želja i život treba biti ispunjen isključivo tim ciljem i tom idejom da se ide dalje. Svi više manje znaju šta bi htjeli raditi ali ne smiju sada odustati od toga što već rade, ali samo jedan put je pravi – Držati se sebe.
A.M.
