PODELI

Najveća produkcija u regionu (Teatar Ulysses Radeta Šerbedžije-Brioni, Gavella-Zagreb, Slovensko narodno gledališče-Maribor, Atelje 212-Beograd, Srpsko narodno pozorište -Novi Sad, Sterijino pozorje -Novi Sad, Teatar na navigatorot-Skoplje), pozorišna predstava „Odisej“ u kojoj igraju vrhunski glumci iz Beograda, Zagreba, Novog Sada, Maribora i Skoplja, igraće se 22. 23. i 24. novembra u Srpskom narodnom pozorištu, na sceni „Jovan Đorđević“ od 20.00.

Predstavu je režirao Aleksandar Popovski na tekst Gorana Stefanovskog. U predstavi igraju: Ozren Grabarić, Anita Mančić, Branko Jordan, Nataša Matjašec Rošker, Svetozar Cvetković, Boris Isaković, Jasna Duričić, Dijana Vidušin, Franjo Dijak i Nikola Ristanovski.

TEATAR ULYSSES Radeta Šerbedžije je pozorišni prostor prožimanja duhovno srodnih umetnika. Otvoren je za saradnju svima koji proširuju estetske i duhovne vidike. Kretanje u umetnost, pomak i putovanje oznaka su aktivnog stava spram stvarnosti i istorije. Putovanje je jedan od načina nemirenja s neminovnom sudbinom, tipično za mediteransku kulturu, od Homera nadalje. Tu je svaki čovek osuđen na lutanje, spoljašnje ili unutrašnje, svako je u traganju za vlastitom Itakom. Putuju pojedinci i likovi, a Uliks im je svima amblematska figura, te podsetnik za to da se nikada ne prestane nadati, raditi i tragati za novim izrazima, kako bi se izbeglo zatvaranje u egocentrični svet koji okreće leđa stvarnosti i drugima. Ulisk je mitska i pesnička figura lukavog uma koji, krećući se kroz druge jezike i kulture, uvek spaja različitosti.

“Egzil može biti i duhovni i geografski i politički. Čovek može biti u egzilu i kod kuće. Nije svaka kuća – dom, a nije ni svaka ideja doma autentična. Kažu da je dom tamo gde je srce, ali šta ako ne znamo tačno gde je srce?”, navode pisac i reditelj u najavi predstave.

NO PLACE LIKE HOME

“Čak i oni koji ne znaju ništa o Odiseju, znaju što znači Odiseja. Znaju da to označava nekakvo putovanje s mnogim nepredvidivim događajima koji uglavnom završavaju povoljno, s povratkom kuci. Putovanje i povratak kući su bitne stavke podsvjesnog kolektivnog sjećanja, narativna matrica naših života i načina na koje vidimo sebe.

Naša predstava ima cilj ispitati, poigrati se i istražiti teatarske razloge ovih dvaju fenomena. Što znače pojmovi putovanja, doma, danas kad je svijet postao digitalan, virtualan, otvoren? Što danas znači pojam vraćanja kući? Koja je to sila koja vuče Odiseja nazad prema Itaki?

Što je dom? Kad već znamo da nam je nemoguće dvaput ući u istu rijeku odakle je ta potreba vraćanja na nekakvu polazišnu točku. Odakle ta duboka želja za spajanjem s nečim što možda postoji samo kao sjećanje, kao želja, miris ili slika koja je ostala iz djetinjstva. Puni smo odrednica: Jezik je dom duha, Dom je tamo gdje plaćamo račune, Dom je mjesto gdje boli, Svugdje pođi – kući dođi, Dome, slatki dome, itd.

Povijest je rasturila stare svjetove i razbucala stare ideologije. Srušili smo stare okvire svijeta često s dionizijskim zanosom uništenja. Sada nam valja smišljati novi svijet, nova pravila igre, novi moralni poredak i nove odgovore na prastara pitanja o tome odakle dolazimo i kamo idemo. Ovo su teške odgovornosti pred kojima nam duh često klone pa traži oslonac i sigurnost u iluziji onoga što je bilo. U starim obrisima stvarnosti. Pojam doma se često koristi i kao usko nacionalni klišej. Pitanje egzila je najstarija biblijska priča o izgubljenom raju doma. Egzil može biti i duhovan i geografski i politički. Čovjek može biti u egzilu i kod kuće. Nije svaka kuća – dom, a nije ni svaka ideja doma autentična. Kažu da je dom tamo gdje je srce, ali što ako ne znamo točno gdje je srce?

Film ‘Čarobnjak iz Oza’ završava rečenicom: There is no place like home. Nigdje kao kući! Na engleskom ona ima duplo značenje. Afirmativno, da nema takvog mjesta kao što je dom, i ‘negativno’, da je dom nešto što ne postoji, nešto čega nema, da je to samo dio naše misli, sjećanja, podsvijesti. Pitanje je hoće li Odisej, kad se vrati, naći ono što je nekad davno izgubio. Hoće li se moći smiriti i hoće li, kad se poslije svih tih godina vrati na početak, ustanoviti da je Itaka njegov pravi dom. Ili ga poslije povratka čeka želja za novim putovanjima

Vraćajući se kući, otkrivamo sami sebe, ono što smo zaboravili ili sakrili dok smoodlazili, rasturali, rušili. Dom je tamo gdje imamo potrebu reći gdje smo bili.”

(Iz programske knjižice)

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.