Dragan Tomić, basista somborskih Neozbiljnih pesimista, podelio je sa nama stranicu dnevnika u kojoj opisuje jedan od mnogih koncerata u dijaspori, koji ovi Somborci održavaju češće nego u svojoj matici. Ovog puta destinacija je bila Beč.

Ekipa je stigla…uskačemo u ‘’kombajn” i dok, nakon prošlonedeljne svirke u Poljskoj (Gomunice, Wroclaw, Torun), šamaramo gas, sneg šamara nas. Prognoze kažu da će sledeći dan temperatura biti još niža ali…lako ćemo sutra, samo da mi stignemo na svirku. U kombiju raspoložena ekipa menja CD-ove. Tom Waits, Talking Heads, Roxy Music smenjuju se jedni za drugim. Preslušavamo i naše Somborce Hootchie kootchie bandu i prelistavamo sveže štampanu vojvođansku rock enciklopediju Bogice Mijatovića. Kroz zezanje kreće zbrajanje ko je iz kombija svirao sa koliko bendova. Listajući prepoznajemo brojne drugare i kolege poznate nam kroz razne godine i razne saradnje, svirke, druženja i probe. Nakon Budimpešte auto-put nam otvara vedro nebo i za čas posla smo u Beču. Tek tako, kao da maločas krenusmo.

Stižemo ispred kluba ‘’Fluc’’ gde sviramo i tog momenta kreće iznošenje opreme, montiranje na bini i svima dobrodošla kafa. Nakon nekog vremena pojavljuje se i Miki, momak koji nas je pozvao i utanačio svirku. Izvinjava se zbog kašnjenja jer je centar Beča blokiran zbog protesta studentskih organizacija protiv ‘’bala akademika’’ (desničara). Kaže da izgleda ima povređenih i da se jedva probio kroz centar. Lagano jedan za drugim, uz pomoć našeg tonca Popa oblikujemo na bini zvuk kojim smo zadovoljni i nakon završene tonske Miki nas vodi u obližnju piceriju na klopu. Ništa ne podseća na to da se na ulicama, nedaleko od nas, odvija mali rat. U piceriji nas poslužuje konobarica koja zna srpski i Miki objašnjava svoje viđenje Beča i života u njemu. Vrativši se u klub zatičemo prve goste a pojavljuju se ljudi koji su nam dobro znani sa svirki iz Gradiške. Sada se srećemo ovde i oni dovode svoje prijatelje sa kojima kreće upoznavanje: ’’On je Albanac, on je iz Makedonije, ovaj ti je iz Hrvatske, ovo ti je Bosanac…’’.

IMAG0203

Već davno se osećamo kao kod kuće i spremni smo za svirku. Izlazimo na binu i počinjemo sa pesmom ‘’Zemlja svetlosti’’ dok deo prisutnih sedi, svesni smo da neće još dugo. ’’Mladi lav, Proleće…’’ nižemo jednu za drugom svi raspoloženi za sviranje. Negde oko pete lagano se predaju i jedno po jedno prepuštaju igri i transu koji im bend poklanja, kao sebi svojstvenu, energetsku terapiju. Dalje: ‘’Divan dan, Centrifuga, Dobro došli u Švedsku…’’ možda se neki još kolebaju, ali mi udaramo i ne damo nemcima opciju predaje. Kao da je sa nama Bata ‘’Životinja’’ tresemo po njima ritmove i rime. Svima je dobro i zato nastavljamo…’’Vodiči, Srbija i ja, Ogledalo, Hepa hej’’.

Nakon svirke stojimo u backstage-u i prepričavamo svirku. Smejemo se greškama, a Miki raspoložen već planira novi susret. Oko 3 sata posle ponoći stižemo do hotela gde shvatamo da će jedan morati spavati u odvojenoj sobi. Dovoljno nenormalni na brzinu se organizuje papir-tombola i odlučuje se srećni gubitnik. Ustajemo nakon par sati, doručkujemo i odlazimo u potragu za muzičkom prodavnicom, koja je bila u obaveznoj ruti pre polaska iz Sombora. Na ulasku, zblanuti količinom opreme dogovaramo vreme sastanka kod u ulaza, unapred svesni da je dogovoreno vreme samo mučenje. Svako nestaje u nekom od sektora instrumenata sa svojom oplodnjom mašte. Fenderi, Washburni, Stratocasteri, Telecasteri, Boss, TC Electronic, Hartke, Ampeq, Randal, Orange, Line 6, Peavey…ko razume-SHVATA!

np

Vreme je za lagano dizanje sidra, pa se na kratko, prebacujemo do centra gde se ponovo nalazimo sa Mikijem. Nas par obilazi buvljak na kome se prodaju stvari od njemačkih šljemova i mačeta iz prvog svetskog do sireva od 30 kila i Black & Decker bušilica i opet…srpski jezik. Pitamo se da nismo na ‘’Kvantašu’’ i dok nas vetar urniše uskačemo u četvrtastu limuzinu, palimo navigaciju i krećemo doma. Stižu sms-ovi da se u Somboru i dalje koristi sneg pa se spremamo da iza Baje aktiviramo lance, katance, rezervne konzerve tune i ostale zalihe. U povratku se smejemo Feli Kuti, Željku Joksimoviću, kamiondžiji iz Bugarske koji pri brzini od 120km/h nailazi na nas sa strane kao onaj negativac dvokolicama na Judu Ben Hura, prvim snežnim nanosima pred granicu, carinicima kad im pokažemo ata-karnet za muzičku opremu. Smejemo se na ta dva dana u Beču i smejemo se nama jer nam tako malo ima smisla mnogo.

P.S. Pozdrav Mikiju i njegovoj devojci, osoblju Fluc-a i posetiocima svirke, studentima, akademicima, vozaču šlepera, svima na buvljaku i u muzičkoj prodavnici jer se bez njih ovaj film ne bi odrolao.

Dragan Tomić