Kao što smo vam najavili danas objavljujemo prvi dnevnik. Za čitaoce Remix Press magazina svoje stranice dnevnika prvi otkriva Milan Petrović,  klavijaturista, kompozitor i tekstopisac iz Beograda koji je sa svojim kvartetom nastupio na Nišville Jazz festivalu i upravo to iskustvo podeliće sa vama. Da li je sve tako sjajno i bajno i veličanstveno na jednom internacionalnom događaju? Kako izgleda biti deo te predstave? O ovome i o pripremama za polazak čitajte u nastavku dnevnika…

Nišville Jazz festival i dani oko njega

Autor: Milan Petrović

15.08.2012.

Konačno su majstori “napustili objekat”, završili poslove u stanu, i dalje nemam vrata na sobama, svuda je prašina, ali sam se bar vratio u svoj krevet, u nadi da ću se malo naspavati do festivala, nakon promenjenih komada 5 za proteklih 8 dana.

16.08.2012.

Nos curi od alergije ili prehlade, ne spavam celu noć, ujutru se osećam loše i raspadnuto…kako je to samo perfektan tajming pred događaj na kome treba ostaviti dobar utisak, grrrrr!?

17.08.2012.

Prijatelj i divan čovek, Šćefan iz Kovačice, pozajmio mi je kombi za vožnju do Niša. (prim RP. MP Quartet je doživeo težak udes 22.07.2012, vraćajući se iz Kovačice, kad je na njih naleteo velikom brzinom vozač iz pravca Pančeva, prošli su sa lakšim povredama i većim stresom, a vozilo benda je uništeno).

Razmišljam, u ovim vremenima, broj ljudi koji bi učinili isto ili ti se na drugi način našli u nevolji, verovatno bi mogao da se nabroji na prstima jedne ruke.

Ja sam mu za vožnju kući dao mog Fiat Seicenta. Bio je to pomalo smešan prizor, čovek slobodnog duha, koji ostalima verovatno deluje kao neki metalac (duga kosa i naočare “fantomke”) u malom Seicentu :).

Posle napornog dana, prenošenja stvari i čišćenja, posetio sam i svoje izmeštene instrumente, prosvirao najbitnije deonice, i spakovao sve što je potrebno.

Ej, setih se još jednog tipa…Mirko Šuković, zajedno svirasmo u Del Arnu. Kad je čuo da će se nastup na Nišville-u snimati, a zna da mi je sintisajzer stradao, kaže:”Dodji i uzmi mog Motifa da to izgleda kako treba”. Odgovorih mu:”Hvala ti, ali ovaj moj je preživeo sa mnom, idemo zajedno.”

Hm, nije loše, fali mi još troje da popunim ruku dobrih ljudi. 🙂

Sa gomilom maramica i papira, spavao sam u kući i probudio se u 06:00. Na TV – u jutarnji program javnog medijskog servisa (kad već plaćam pretplatu), javljaju kako je festival u Nišu fino počeo.

Ej, evo i trećeg. Juhuu! Još jedan prst za divnog čoveka. Dušan Bauk. Osim kablova, jackova, diskova, svega ostalog što je potrebno (naravno uglavnom uvek u minut do 12) pozajmio nam je i njegov audio snimač, kako bismo snimili dobar zvuk i mogli kasnije da ga obradimo. Sve to pod pretpostavkom da dobro odsviramo i da ne bude nekih tehničkih problema.

18.08.2012.

Jutro, pakujem poslednje sitnice, proveravam sve nekoliko puta, i ne činim to često, ali ovaj put sam zastao kod ikone Svetog Luke i prekrstio se. Prvi put se vozimo posle udesa, a i Nišville je jedan od većih festivala u Srbiji.

Kod tašte nailazim na sina Filipa.

”Tata, tata, već si se vlatio sa svirke!”

“Nisam, sine, tek krećem, budi dobar, pa se vidimo sutra”.

”Doblo, tata, ćao!”

“Ćao! :)”

Oseća se u vazduhu da porodica potajno brine. Svi znaju da nije bilo naivno, ali moramo dalje. I zašto ja vozim danas za Niš, i zašto sam vozio i inače do te famozne noći? Ej, dobri dnevniče…

Zato što nema para za najam kombija i profesionalnog vozača! Budžeti organizatora, naročito po manjim mestima i lokalima su mali, vlasnici često rade u minusu ne bi li neki bend doveli i muzičari idu svojim prevozom na svirke, dok veći festivali pokušavaju da uštede.

Eto odgovora na pitanje, zašto naše kolege zaspu za volanom. Neki možda i popiju, ali je zamor najbitniji razlog.

Dakle, pošto nema dovoljno novca, primorani smo da se snalazimo, ili ako to ne želimo, da odbijamo prilike koje se ne otvaraju tako često.

***

Ipak, svanulo je divno, toplo, avgustovsko jutro, nailazim prvo na Bokija (prim. RP: bubnjar Bogdan Zdjelar) i Grujicu (prim. RP: Grujica Bibin, menadžer) koji prepričava dogodovštinu iz obližnje kafane. Kad dodam Habija (prim. RP: Lehel Nadj, saksofonista benda) i Sinišu (prim. RP: Hadži-Antić, basista benda) već prelazim na popunjavanje druge ruke dobrih ljudi :).

Nije lako u Srbiji organizovati bend. Naši ljudi su uglavnom najpametniji, sviraju najbolje, niko drugi nema pojma, često se svađaju, ne vežbaju dovoljno, imaju svoje teorije, ne prelaze određene limite u novcu (osim kad se svira za neograničenu hranu i piće).

Ovi ljudi sa mnom dele i dobro i zlo, imamo dobru energiju i pokušavamo da napravimo dobar bend. Nije lako kod nas svirati bilo šta autorsko, a naročito instrumentalno.

Mnogi su komentarisali činjenicu kad sam album uradio sa 38 prijatelja, time da sam bogat čovek, a ja ću dodati da sam još bogatiji sa trenutnom ekipom u kojoj radim.

Dakle uskoro popunjavamo drugu ruku dobrih ljudi :).

 

Sinišu smo pokupili relativno brzo, ispod tamnih naočara (na kojima na levoj strani stoji umesto šrafa žica) svetleli su se prepoznatljivi brci, i širok osmeh i beli zubi. Zajedno sa stvarima i gitarom izneo je i đubre, pa pohitao do kontejnera. Dobacih mu:”E, ostavi tu i gitaru :)”. Nasmeja se, progundja nešto u svom stilu i ode po cigare.

Habi je već otišao za Niš gde će nam se pridružiti. Na probi je išlo interno zezanje da se uplašio da se vozi s nama kombijem, jer navodno mora da poseti rodbinu.

Zato je sa nama išla Ivana. Naravno, muškarci ko muškarci, srećni kad ide nepoznato žensko, ali u neizvesnosti dok je ne vide. Ivana je naravno lafica i svima je odmah bilo jasno da prazne priče neće proći. Nije lako pisati o neprofitnoj pop, rok muzici u Srbiji, obilaziti festivale po Srbiji, pomagati zavisnicima u lečenju, a uz to podizati i dete. Kapa dole, i još dva prsta. Izgleda da ću ovaj put sam sebe razuveriti. 

Autoput k’o autoput, dosadan, tu i tamo dobar    kolovoz, pa red lošeg. Sva sreća ekipa ne zatvara usta, pa je lakše.

Teme su raznorazne, od muzike, do dobrih i loših iskustava u drugim bendovima, svirki, žena, dece, ortaka, bivših i sadašnjih…

Kombi prede kao da se znamo sto godina, pratimo kilometražu i potrošnju jer smo knap sa troškovima.

I malo, po malo, stigosmo u Niš.

Svaki put se setim Gorana Bregovića i njegove “Pjesme mlađem bratu”.”Grad Niš, grad Niš…” i zatim teksta “Pediculis pubis”, “bilo je sto put gore, sto put crnje, nego u Nišu, kada sam u vojsci fasovo trišu, veseli Bosanac, zagrizo me mamac”. Haos 🙂 .

Da ovaj tekst ide u javnost, sad bi zlobnici očekivali malo uključivanja mog turističkog iskustva i opise grada Niša, a ja cu reći da su mi se smučili turistički pamfleti u kojima su copy-paste informacije, pošto za one koji ne znaju to tako funkcioniše. A možda bi neko očekivao da sa istorijskog stanovišta pogledamo delo Konstantina Velikog. Hm, možda neki drugi put.

Niš moraš doživeti.

Imao sam sreću da sa bivšim bendovima, naročito sa Del Arnom, često gostujem ovde.

Bile su to uvek sjajne i odlično posećene svirke, sa super publikom i divnim devojkama i domaćinima. Posle Bazena 25.maj i Slovenije, najznačajniji koncerti Del Arna bili su u amfiteatru na Niškoj tvrđavi, jednom i pred nekoliko hiljada ljudi, u blizini prostora gde se održava Nišville. Tadašnja ekipa je znala da je najbolji roštilj kod Joce i Nene. Sada se to malo izmenilo, pa Joca i Nena ne postoje, već su sad Zoki i Nena.

Eh, te fatalne žene! Nisam upoznat sa pričom ovih parova, ali me ne bi čudilo da je Joca pokrenuo ceo posao 🙂 .

Naš host u Nišu beše volonterka, divno devojče Nevena. Toliko pristojna, fina i korektna, da je stari vuk Grujica na kraju našeg druženja u jednom momentu pokušao da joj objasni da svet okolo nije shiny-happy, iako se ja nisam složio s tim. Verujem da je bolje da svako na svom primeru shvati isto, onda će lekcija biti temeljnije naučena. Sa punim pravom je zaslužila mesto na mojoj dnevničnoj listi dobrih ljudi.

E stvarno, kako ustanova volontera dođe fino festivalima. Dođu za džabe, spavaju kojekuda, druže se, stvaraju letnje ljubavi, spajaju kontinente, puni su energije, srećni što su deo ekipe, i lako je s njima raditi, malo podvikneš i sve ok.

Dobijamo i paketiće od festivala, kesu sa sličicom Nišville-a, unutra majica, kapa, knjižica, performer pasovi, i turistički pamflet grada Niša. Naravno posle smo Nevenu smarali da nam menja majice jer nisu odgovarale po veličini, pa smo umesto prvobitnih crnih dobili bele.

I naš kombi je dobio službenu oznaku festivala, dakle ostvarićemo san srpskih muzičara da dođemo vozilom skroz do bine. 🙂

Smeštaj.

Moj bend je smešten u studentski dom, ali ne bilo kakav. Na ulazu nas popreko gledaju. Ipak, kad se malo upoznasmo, pade i po koji osmeh. Četvrti sprat bez lifta, unutra oronuli nameštaj iz osamdesetih, neočišćene kade, sa viškom stvari, verovatno studenata koji će se vratiti za koji dan nazad. Tako možeš naići na nečije čarape, cipele, kondome, formulare za fakultet, puškice.

A to ko s kim spava, nećemo baš sve da otkrivamo!

Pošto smo zakasnili na ručak, dobili smo suvu večeru :).

Dragi dnevniče, osećam se skoro kao u vojsci prvih dana. U kesi dve kifle, Bonžita, listići sira, pašteta i sokić, fali samo keks sa čokoladom za merendu.

Nema veze, vreme je super, idemo pravo na tvrđavu na tonsku probu.

Vozikamo se jedno 7, 8 minuta kroz grad, tri semafora napred, pa desno još dva, prelazimo Nišavu, ulazimo sa zadnje strane na tvrđavu. Unutra je fino pokošena trava, šetaju ljudi sa decom, u dve reči lepo i opušteno okruženje.

Festival se održava na nekoliko bina u gradu, a na tvrđavi su Open Air Stage, na kojoj ćemo mi nastupiti i Main Stage koja je podeljena na dva dela. Jedino mi nije jasno zbog čega Main stage nije u amfitetru na tvrđavi jer je to izuzetno mesto za svirke.

Organizacija je super, sačekalo nas je sve spremno, domaćin stagea izuzetno ljubazan, relativno nas brzo izkablirali, i pitaju nas šta ćemo popiti. Pitamo mi: “Šta nudi kuća”, kažu: “Vodu, sok i pivo”. Ta dobro, neko vodu, neko sok, i jave se i jadne pivopije.

Kroz nekoliko minuta stižu sokovi i voda. Volonterka i domaćin pokunjeni. Neko iz organizacije im je rekao (kažu izuzetno neprijatno) da se pivo ne pije na tonskim probama.

Ja se naravno nisam našao pogođenim, samo mi je bilo krivo što je ispalo da smo seljaci koji ne znaju red i pijandure koji traže pivo, a ono nam je uredno ponuđeno.

Tonska proba je ok prošla. Naša volonterka je kratko prokomentarisala:”Ima da pokidate!”

Najlepši deo gostovanja po gradovima je obilazak istih. Nažalost, često se dogadja da muzičari ne stignu u obilazak, ali ovaj put je ipak bilo dovoljno vremena.

Nevena nas vodi kroz grad, prelazimo van pešačkog, i odlazimo u divan kafić na krovu jedne zgrade. Duva vetrić, pivopije uživaju, dobra topla čokolada, zezanje na vrhuncu.

U međuvremenu, čujem se po dogovoru sa prijateljem fotografom Ivanom Grlićem. Ako se sećaš priče o dobrim ljudima sa početka, kad sam govorio da se takvi mogu izbrojati na prstima jedne ruke, sad je jasno da sam uspeo da ih nabrojim mnogo više, zapravo čitavih 10.

Ivan i ja se zaista dugo znamo, postojala je određena pauza u našim odnosima, ali poslednjih godina puno pomažemo jedan drugom. Za fotografije sa omota albuma “Excursion” upravo je on odgovoran. Bilo je to jedno ozbiljno hladno februarsko popodne, kada je sa svojim asistentom rizikovao da ga na Bulevaru udari tramvaj jer je stajao preblizu tramvajskih šina (iako ga je realno udario vozić na Adi godinu dana pre). Na kraju smo bili smrznuti i bolesni, a album se pojavio tek godinu dana kasnije.

U Nišu je Ivan bio zauzet, jer je njegova izuzetno uspešna izložba “Serbian jazz, bre”, otvorena u press centru, tako da nismo mogli odmah da se vidimo.

Ivan me je prošle godine upoznao sa gospodinom Mišom Blamom. Miša Blam je naravno naš legendarni jazz kontrabasista, i PR Nišville festivala. Gostovao nam je na koncertu 11.08.2012. na Olimpu, pa smo se dogovorili da ćemo se videti i u Nišu.

Ćujemo se mi i kaže on meni:”Sine, dodjite ovde blizu tvrđave, tu je jedna kafana, gde možete jesti sa pasovima koje ste dobili sa festivala.” Ja rekoh:”Ne znam da li to može pošto smo dobili već neke pakete.” Kaže on:”Može, može, samo dođite.”

I to nama pobudi interesovanje, znajući kvalitet južnjačke kuhinje. Tako se mi, posle šetnje po gradu, uputismo direktno u pomenutu kafanu i zaista, Blam iskusni hedonista, ali i organizatori festivala pogodiše.

Klopa je bila prava, mešano meso po izboru konobara (odjednom nestade pasa i mačaka u okolini), Siniša uzo nameštaj, ostali po rakijicu, salate, ma milina jedna. Konačno smo se osetili u potpunosti srećno, zadovoljno i potpuno. 🙂 Oj, gladna, jadna i siromašna zemljo Srbijo. Kako može besplatna klopa da te obraduje. Strašno.

Dok sam čekao klopu ulogujem se na Facebook, napišem da je sve sjajno i da jedva čekam svirku. Evo posta: “NISVILLE!! Lepo vreme,fini ljudi,pun grad. Uspešno obavismo tonsku,jedva čekam svirku veceras:)“.

Do svirke (po prvobitnom planu u 21:40) je ostalo svega dva sata, vreme provodimo u našem studentskom domu. Shvatamo da je trebalo poneti i peškire. Javljaju nam da će biti malog pomeranja u satnici. Konačno krećemo.

Sa zadovoljstvom dolazimo na kapiju tvrđave, gde nas čeka nasmejani policajac, znajući da imamo uredno obeleženo vozilo smelo prolazimo, i približavamo se našem stageu. A tamo, dosta ljudi. Šetkaju, prolaze, slušaju svirku.

Nažalost veoma brzo sam shvatio da bend pre nas izvodi numere pokojne Amy Winehouse u originalu, što me je ozbiljno smorilo. Da li je moguće da se sa takvim repertoarom dolazi na internacionalni festival? Fasciniran sam nedostatkom ideja, i načinima na koji ljudi prevazilaze taj problem. Moja poruka je, ako nemaš šta da kažeš-nemoj govoriti. Bolje je da su ostali na mestima gde inače tezgare za sitne pare!

Približava se početak naše svirke. Ekipa Remix pressa je već najavila intervju, Grujica je još na tonskoj podesio audio snimač, skupili smo se, postavili. Ispred bine sam naišao na pijanistu Milana Petkovića, a zatim na dve divne žene koje su došle do stagea da me pozdrave: moja profesorka engleskog iz srednje škole i njena kuma, inače majka moje koleginice Ane Stanić. Tu su već neko vreme, čekale su nas, jer nisu znale kad počinjemo nastup. Baš sam bio prijatno iznenadjen.

I krećemo.

Ide najava za beogradski bend, publika kulturno pozdravlja. Naša svirka bi trebalo da traje 50 minuta pa sam zamolio organizatora da dodje i obavesti me kad bude 40 da ne bismo probili termin. Za svaki slučaj ostavljam telefon na klavijaturu da pratim kako vreme teče.

Otvaramo sa “Amsterdam Central Station”, instrumentalom koji otvara i album. Nešto nam ne ide. Mučimo se. Čujem i prve sitne greške koje publika ne čuje naravno, shvatam da smo stegnuti i da nam je frka. Uh, prošla je! Sledeća francuska tema. E, tu smo već bolji. Polako hvatamo zalet. “Belgrade funky” je već dobra kao što smo navikli, “Autumn in London” teče standardno dobro, “Jam in Rome” mami jaču reakciju publike, atmosferu dižemo na “Talking about Blues and Cuba”, i onda kreće naše standardno zezanje. Poznate teme na naš način.

“Enter Sandman”, obično su reakcije od smeha do odobravanja, “Satisfaction”, dobar funk ritam, i onda, najbolji trenutak koncerta, naša verzija Smakove teme, “Biska II”.

Bend je pogodio atmosferu, tempo, izraz, zaista smo briljirali. Sjajno sam se osećao dok smo svirali, stalno su me žmarci podilazili. Za ovakve trenutke muzičari žive. Tad sam primio i informaciju da imamo još 10 minuta, tako da smo nastup završili sa efektnom “Afroman in New York”, gde svi članovi benda imaju solo tačku. Najavio sam poslednju stvar. Zaista je bilo dobro. Očekivao sam da će biti bisa, međutim ekipa je ispratila dobrim aplauzom desetak sekundi i zatim su utihnuli.

I konačno možemo da se opustimo. Sve ostalo su neformalne formalnosti, druženje, pominjanje gafova sa svirke, fotkanje, priče sa prijateljima i toncima. I svi se slažu u jednom da smo ostavili odličan utisak. Druženje smo nastavili obilazeći tvrđavu i na kraju završili na obali Nišave gde se skupila ekipa novinara i muzičara.

19.08.2012.

Druženje je trajalo do sitnih sati. Oko 8:00 nas je sačekao doručak u studentskoj menzi (naskočih na dve viršle, ali sam ih posle prvog zalogaja vratio, bolje vratio nego povratio). Čaj je istina bio odličan, a kifle sveže.

Dok smo se svi sakupili i krenuli, prošlo je još nekoliko sati. Put nazad je bio skroz ok.

Bez obzira na striktno praćenje troškova ostadoh na kraju tanak 1000 dindži.

Konačan utisak je, da smo se lepo predstavili publici na ovako bitnom festivalu i da smo izmedju sebe imali dobru priču, tako da ću o prvom samostalnom Nišville-u 2012. svakako imati šta da pričam sinu, i nadam se unucima jednog dana. Ti ćeš mi, dnevniče, naravno biti glavni izvor.

Do tad, već utorak je nova proba, a za vikend zakazane svirke.

Foto: Grujica Bibin, Andrea Magazin

 

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.