Festival džeza i improvizovane muzike Artacts’16 i ove godine je najavio proleće i kraj skijaške sezone. Vremenske prilike su takve da možete sresti i bicikliste i skijaše, u prevodu, prave da se turistička ponuda začini i kulturnom. Ovaj festival staje u okvire MUKU organizacije kulturnih dešavanja u St. Johannu, a koliko sam uspeo da primetim ističe se improvizovanim pristupom. To je najnormalnija stvar, pa će se reklamni plakati naći u dosta izloga jer: kultura je kultura. Sam krajolik i atmosfera St. Johanna u Tirolu ispunjavaju sva očekivanja koja možete imati od mesta u Alpima sa jedva 8.000 stanovnika. Većina kuća su apartmani za iznajmljivanje uz gostionicu u prizemlju, ali i pored toga St Johann nudi široku paletu proizvoda i usluga za vrlo ugodan svakodnevni život. Isto se može reći i za program festivala. Svaki ljubitelj slobodnijih formi džeza lako će naći svoje favorite, uz standardnu mešavinu prekaljenih muzičara (recimo i zvezda, što da ne) i onih koji tek ostavljaju svoj trag.

Prvi dan festivala sveo se na izložbu Petera Gannushkina: „The Image Of Sound“. Ovaj softverski inžinjer sa prebivalištem u Njujorku je obezbedio sebi mesto na jazz sceni. Sama postavka je, moglo bi se reći, all star presek sa Evropskih i Američkih meridijana. Poseban šlag je i to da ste Gannushkina mogli gotovo uvek zateći u izložbenom prostoru, gde je rado udovoljavao znatiželji posetilaca.

Muzički deo programa je otvorio austijsko-grčki dvojac (Ingrid Schmoliner-klavir, glas i Elena Kakliagou- horna, glas). Zajedno sa dvojcem Rebetika (Yannis Kyriakides- elektronika i Andy Moor- gitara) ovim nastupima su nam servirani interesantni etno ukusi. U oba smisla valja videti Grčku kao tačku ukrštanja evropske kulture. Pogotovu kada je reč o Schmoliner/Kakaliagou bili bi ljudi skloni da taj zvuk pripišu užem indoevropskom nasleđu. Nažalost, nije se prijavilo dovoljno dece koja bi formirala Orkestar Improvizatora sa ove dve umetnice na čelu. Rebetika je na samom početku opravdala ime sastava semplovanjem numere Rite Abatzi, ali se tokom koncerta rado okretalo kantri zvuku, što je dalo prizvuk špageti vesterna.

Šta biste rekli da je na drugoj strani spektra? Techno? Drum&Bass? Elektro Guzzi & Trombones nudi upravo tako nešto. Eto kako se vremena menjaju; nekada su elektronski semplovi i zvukovi pravljeni da liče na akustične instrumente, a sada već odavno, akustični instrumenti se štimuju da zvuče kao elektronski. Rezultat je zabavan i ovaj koncert je možda i jedini gde je prosek godina posetilaca definitivno otišao ispod  26 godina (tokom festivala može se reći da je bio savršeno šarenolik). U oponašanju DJ-inga se otišlo toliko da je i sloboda trombona bila vrlo ograničena. Zamislite samo tri trombona koji slobodno trče sigurnim poljima ritam sekcije! Za druge ne znam, ja sam baš želeo da čujem tako nešto. Alte Gerberei, glavna sala festivala, prima 150ak ljudi, pa je i samo par razdraganih mladića iz publike dovoljno da postanu sedmi član benda.

Subota popodne… ne nije rano ni za pivo, ni za free jazz. Sound cabs koncerti predstavljaju varijantu meet & greet-a modifikovanu za ljubitelje džeza. Da budem jasniji: kabina od iverice veličine ne veće od 3m x 3m x 3m je postavljena na glavni trg St Johanna, kao mesto za intiman koncert  u trajanju od 3 minuta za jedan instument, a za jednog do 2 slušalaca. Kako je interesovanje bilo veliko, broj posetilaca je češće bio 3 nego jedan. Što se nas tiče, izbor je morao pasti na duvače, pa sam srećan što smo uspeli da zakažemo sesije sa Thomasom Berghammerom i Mikolaj Trzaskaom. Posle par razmenjenih reči dobrodošlice i oduševljenja idejom dolaze na red zajedničkih pet minuta (u prevodu oko tri). Berghammer je intimnost shvatio unutar 4 zida, pa smo, osim tonova kontrolisanih i prigušivačem, iz prve ruke dobili razne verzije daha i pucketanja usana. Što se Trzaskae tiče, ceo trg je dobio predstavu o tome šta se događa unutar sound cabsa. To ni u kom slučaju nije umanjilo uživanje dok smo se unutra čvrsto držali za stolice.

Colin Stetson

Colin Stetson ili Conor McGregor ili Michael Phelps…čepovi za uši su se delili ispred sale za svaki slučaj. Znalo se da je teško, da je sav posao na jednom čoveku, sa sve bas saksofonom oko vrata ali ipak… kada to vidite i čujete uživo ne ostajete ravnodušni. Parola „kad nešto želiš da uradiš dobro, uradi sam“ našla je svog veomajako glasnogovornika. Savršena kontrola palete efekata na saksofonu uz minimalan priliv elektronike kako se ne bi oduzimalo ništa od živosti izvedbe. Opet tehnika je tolko uhodana da ne možete uvek najjasnije razlikovati šta hvata mikrofon sa grla, šta onaj za zvona saksofona, a šta je dodir elektronike. Cirkularna disanja od po 20ak minuta puta 3, uz pauzicu za istezanje i vino dovode u pitanje bilo kakav smisao Kenny G-evog (navodnog?!) rekorda. Novi album koji je u pripremi donosi novitete, pogotovu u lepim melodijama koje ležu na grube dubinske growlove kao i odvajanje od hipnotičkih ponavljanja fraza promenama ritma. Jesam li već pomenuo držanje za stolice?

Vikend poslepodneva su rezervisana za duete. U glavnoj ulozi je Joëlle Léandre; subota sa Hamidom Drakeom; nedelja sa Elisabeth Harnik. I pored toga što je svirka bila upečatljivija na ovim popodnevnim koncertima (valja uzeti u obzir da je koncept glavnoprogramske svirke stavljao akcenat na tišinu kao ravnopravnog kolegu muzičara) nego na glavnom programu, našlo se mesta i za dodatne gestikulacije i komuniciranje sa publikom. Kao da joj je bio potreban i taj ventilić da se prirodna povezanost njene ruke i gudala još više stavi u prvi plan. Saradnja sa Drakeom je već oproban recept, a jedan od glavnih utisaka sa nedeljnog koncerta je neskriveno uživanje Harnikove dok svira sa Léandre. Kad su muzičari sretni i mi smo sretni.

Joelle Leandre & Hamid Drake

Kad smo već kod spojeva ozbiljnog i ležernog, valja pomenuti i verovatno jedan od najboljih koncerata na festivalu: En Corps. Francuzi su spojili tri potpuno različita senzibiliteta. Pažljivo biranje nota Eve Risser, nesputana improvizacija Edwarda Perrauda i stabilnost Benjamina Duboca su svakako dobitna kombinacija. Tipičan primer komunikacije koja se stvara i lovi u letu, što često zahteva punu pažnju čak i onog slušaoca koji je naviknut na ovaj pristup. Talasi koji obezbeđuju vožnju su retki, ali ih definitivno valja uhvatiti. Tada višak pokreta koje Perraud neprestano čini dobija pravi smisao. Ova razlika u senzibilitetima je dobila potvrdu na kraju koncerta, kada je pokušao ride činelu da iskoristi kao frizbi koji bi dobacio Risserovoj… sreća pa nije. Celu atmosferu zaokružuje sjajna zvučna slika Alte gerbereia i svetlo koje je minimalno dozirano samo za muzičare. To je imalo za posledicu da se i pisac ovih redova iskazao i ostao zapamćem kao jedini svet(l)i čovek u publici (zaista diskretnom džepnom lampicom za knjige).

Eve Risser

Ukoliko ste isključiv fan mainstream džeza, onda bi prvi koncert koji bih vam preporučio sa ovog festivala bio Luc Ex’ Assemblée. Da je probrao Luc Ex, probrao je. Oduvek mi je bila interesantna uloga akustične bas gitare u manje-više standardnoj kvartet postavi (saksofon broj 2 umesto klavira). Upravo su i najzanimljivije bas deonice koje su odsvirane gitarski i to uz pratnju Drakea za bubnjevima. Da ne bude zabune, uloge solista su jasne: to su dva tenor saksofona (Ingrid Laubrock i Ab Baars). Zašto dva puta ovi instrumenti. Tokom koncerta apsolutno shvatate čemu služe stalci sa notama ispred duvača. Poklapanja, razilaženja, češanja… sve je to aranžerski kompaktno upakovano u jednu celinu. Ne iz čistog džentlmenstva, ali Laubrock je dobila dosta više bambija.

Džez muzičari svih preferenci i stilova relativno često menjaju saputnike/saradnike i češće se okupljaju oko bend lidera koji vodi projekat, nego u bend formacijama. Pri ovako korektnoj raspodeli posla u funkcionalnom telu, to je sasvim logično.

Ako je neki bend na ovom festivalu sastavljen od prekaljenih lidera zvučnih imena, to je onda svakako The Thing. Nađu vremena i Mats Gustavsson i Håker Flaten i Nilssen-Love da snime album i da ga promovišu. Atmosfera pred koncert i pored sklanjanja stolica u stranu (za igranku je l’ te) je vrlo mirna. Dres kod benda su Ruby’s BBQ majice, ako je verovati Gustavssonu, najbolji roštilj na svetu. Istu poseduje i organizator koji ih najavljuje. Supruge nisu bile prisutne da upotpune raspoloženje iz pesme Hladnog piva sa bliskom tematikom. Verovatno se ne viđaju toliko kolko ranije, ali takve stvari se ne primećuju na ovom nivou. Ako volite pank svirke bez šutke, ili jednostavno nemate još uvek malo godina za istu, ovo je prava stvar za vas. Sve je tu, i široka dinamika rolova na dobošu, rastezanje žica i hipertrofija saksofona.

Kako je ovo bio poslednji koncert festivala, nikome se nije žurilo. Jeste nedelja ali ima se vremena za još jedno pivo, koje interesantna trivija, jeftinije nego u okolnim kafićima. Sve je to začinjeno sa guilty pleasureom Nilssen-Lovea u obliku brazilskih pop bossa novića koje je puštao kao dj.

Često se moglo čuti upoređivanje ovog festivala sa Konfrontationen Festival u Nickelsdorfu. Pa istina za konfrontaciju morate stati u prednji red, a to vam nudi i Artacts.

Pavle Medan

Foto/Video: Filip Filipović