„Ćao svima, moje ime je Vasilije. Ovo je priča u kojoj ću vam ukratko objasniti i kroz koju ću vas upoznati sa načinom života u Dečjem selu i van Dečjeg sela, doma za decu bez roditeljskog staranja. Želim i da vas upozorim da se svakome može desiti da doživi sličnu, ako ne i istu sudbinu,” počinje svoju priču naš sagovornik i štićenik Dečjeg sela u Sremskoj Kamenici.

Za početak, Vasilije nam je ispričao da je Dečje selo otvoreno 1975. godine sa ciljem da vaspitava i obrazuje decu iz siromašnih krajeva Srbije (bivše Jugoslavije). Cilj je bio da deca budu zbrinuta, zaštićena, odgajana tako da se ne oseti preveliki nedostatak roditelja. Za to su bile zadužene negovateljice tzv. „tetke” i vaspitači, psiholozi i pedagozi. Kroz Dečje selo je prošlo preko 1100 štićenika. „Neki su uspeli u životu, neki su pak pali, odnosno nisu se snašli dobro i nažalost, zadesila ih još teža sudbina,” zaključuje Vasa i nastavlja svoju priču: „Moj život u Dečjem selu je počeo, takoreći, slučajno. U Dečjem selu sam završio 2002. godine, zajedno sa godinu dana starijom sestrom. Bili smo mali i bili smo na ulici jer smo izašli iz porodičnog stana gde su nas ostavili roditelji. Zbog njihove nepažnje, sami smo izašli napolje i lutali. Pronašao nas je neki čovek koji nas je odveo u Dečje selo, misleći da smo odatle. Tu kreće proces odvajanja od porodice i prelazak u Dečje selo. Na kraju smo završili tu, u Dečjem selu, moja sestra, ja i još četiri moje starije sestre i stariji brat.”

Kada je reč o obrazovanju, Vasa je osnovnu školu završio kao vrlo dobar – odličan učenik, a srednju kao vrlo dobar. Nakon završetka srednje škole, počeo je da živi u gradu, u stanu koji je namenjen studentima Dečjeg sela. Trenutno je završna godina Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje. Kako kaže, celo svoje detinjstvo i pubertet proveo je u Dečjem selu i to opisuje ovako: „Život u Dečjem selu se vodi isto kao i u biološkim porodicama. Deca idu u škole, treniraju određene sportove po želji, uče strane jezike, letuju i zimuju. Uglavnom, jednako kao i drugi, pa čak i malo bolje. Jedan aktivan i ispunjen život.”

Kao najveći problem dece u Dečjem selu ističe to što ne mogu da shvate zašto moraju neke obaveze da se ispunjavaju, poput odlaska u školu i slično: „Zapostavljaju školu, pa samim tim imaju posledice. Budu kažnjeni, a nema veće kazne od toga da ne budeš obrazovan. Često su na meti diskriminacije, na raznim osnovama kao što su na primer rasne razlike (Rom/Romkinja), zato što su iz doma, zašto je neko loš u školi, sportu itd. Međutim, ne treba se toga stideti. Ja lično, nisam imao problem sa tim jer sam rano shvatio šta je život, šta me čeka i šta treba da uradim da bih uspeo u životu. Nisam imao vremena da se bavim problemima o diskriminaciji i omalovažavanju od strane drugih ljudi. Imao sam punu podršku svih zaposlenih, porodice i prijatelja, što iz doma tako i van doma. Život u Dečjem selu uči decu i mlade da se brže osamostaljuju, da se snalaze, da budu svestrane prirode i da budu pošteni, vredni i uporni u životu. Da se trude u sportu, školi i tako dalje.”

U Dečjem selu mladi ostaju do 25-26 godine, u zavisnosti da li studiraju ili rade. „Što se tiče poslova, ukoliko imaju poteškoća da pronađu neki posao, Dečje selo tu uskače i pomaže mladima da pronađu posao kao i da se snađu za kasniji život van Dečjeg sela,” objašnjava Vasilije, a preko sajta Dečjeg sela saznajemo i na koji način se to odvija. Kuća na pola puta” je program koji omogućava mladima koji su dugo godina boravili u selu, a završili su srednju školu ili su nastavili školovanje, da se postepeno osamostale i preuzmu potpunu odgovornost za samostalan život. Koncept programa podrazumeva egzistencijalnu i psihološku podršku do samostalnog organizovanja života koji se bazira na vrednostima sopstvenog rada.

Za kraj razgovora, Vasilije je zaključio sledeće: „Želeo bih da kažem svima da nikada ne budu uplašeni i tužni. Da budu istrajni, pametni i strpljivi. Život je pun uspona i padova. Svakome može da se desi da završi na ulici ili domu, bez krova nad glavom, svojom ili tuđom krivicom. Budi uporan, prizeman i pametan. Sve ostalo će doći. Nikad ne treba odustati od svog cilja, a cilj svakog deteta iz Dečjeg sela je da uspe u životu.”

*Tekst je nastao u okviru projekta “Pričam ti priču” koji je podržala Gradska uprava za sport i omladinu Grada Novog Sada u okviru realizacije Lokalnog akcionog plana za mlade za 2021. godinu

Razgovor vodila: Mina Erić