Frontmen zagrebačkog sastava Mika Male, Orlan Tus, odgovorio nam je na nekoliko pitanja o samom bendu, njihovom dosadašnjem radu i statusu „drugačiji od ostalih“ na hrvatskoj muzičkoj sceni.
Remix: Za početak možda bi bilo najbolje da se predstavite našim čitaocima. Recite nam ko čini bend Mika Male i koju vrstu muzike negujete?
Orlan: Mika Male čine 5 glazbenika: Lucija Potočnik (bas gitara), Igor Bušljeta (bubnjevi), Ivan Žigo (električna gitara), Majda Bojić (violina) i Orlan Tus (glas, gitara, klavir). Muzički se ne volimo opredijeljivati, jer mislimo da nema potrebe stavljati ograničenja na sebe, a ionako će to već drugi napraviti za nas.Možemo reći da najviše volimo svirati atmosferičnu muziku koja povremeno vuče i na filmsku muziku, ali struktura pjesama je uglavnom klasična pop rock uz malo egzotičnije klasične instrumente kao što su violina, klavir i flauta. Neki od glazbenika/autora koje jako cijenim su Nick Cave, Scott Walker, Tindersticks (rana faza najviše), Paul Simon, Radiohead, Bjork, The Walkmen… Možda to najbolje odgovara na pitanje o vrsti glazbe koju njegujemo, iako neće svi iz benda odgovoriti na isti način na ovo pitanje. Ne opterećujemo se utjecajima, u svakom slučaju. Pokušavamo imati svoj glas.
Remix: Postojite od 2000-te godine. Skoro petnaest godina iskustva je iza vas. Kada stavite na vagu sve ono što ste prošli za sve te godine, vredi li to sve raznih žrtvovanja i odricanja koja ste, pretpostavljam imali?
Orlan: Vrijedi. Iako zapravo nikad ni ne razmišljam u terminima žrtvovanja i odricanja. Živimo svoje živote i uživamo u muzici koju stvaramo. To je čisto veselje.
Remix: Na početku karijere svirali ste obrade poznatih stranih izvođača. Koji je to momenat koji se desi kada odlučite da stvarate sopstvenu muziku?
Orlan: Sviranje obrada je isključivo imalo veze s upoznavanjem sa svijetom muzike i traženje identiteta kao mladih ljudi i benda koji se tek stvarao. Nikada nismo bili bend koji je svirao obrade i nikada kao takvi nismo nastupali pred publikom . Danas tek povremeno ubacimo obradu neke pjesme u repertoar, ako nam se pjesma jako sviđa ili ako mislimo da iz nje možemo nešto novo naučiti kao muzičari. Svoju muziku smo počeli stvarati vrlo rano, čim smo prošli kroz pjesmaricu The Velvet Underground. Čak se niti ne sjećam posebnog trenutka kada smo je počeli stvarati. Sve je došlo prirodno i spontano, prijatelj jenapisao svoju prvu pjesmu pa onda ja svoju (ili obrnuto) i lavina se pokrenula.
Remix: Takođe ste prvo pevali na engleskom, a nešto kasnije ste se prebacili na Hrvatski jezik. Zbog čega?
Orlan: U prvih 6, 7 godina postojanja vrlo rane varijante benda koji tada nije imao ni ime, a od čijih sam članova jedino ja „preživio“ u glazbenim vodama, stvarali smo pjesme na engleskom jeziku. To nam je dolazilo prirodno i spontano. Engleski je ipak jedan ritmično tečniji jezik i svima nam je u uhu od malih nogu. Glazba zapadnog svijeta uvijek je bila popularna na ovim prostorima tako da joj se i mi nismo mogli oduprijeti u smislu korištenja njenog dominantnog jezika u kreiranju naših pjesama. Na hrvatski sam se prebacio nakon prva dva koncerta u kojima smo pjevali naše pjesme na engleskom jeziku. Naprosto sam imao osjećaj da ne komuniciram s publikom, a ako ćemo iskreno, ni sa samim sobom. Činilo mi se kao da si moram priznati da se skrivam od nečega, pjevajući na jeziku na kojem niti razmišljam niti osjećam. Koliko god engleski jezik bio izuzetno prisutan u mom kreativnom odrastanju, njegovo korištenje u vlastitom izražavanju osjetio sam kao neku vrstu bježanja. Tako da nisam nikad požalio odluku. Iako smo si smanjili domet što se slušateljstva tiče, u ovo internetsko doba globalizacije.
Remix: Objavili ste tri albuma do sada. „Bijelo“ (2006.), „Vremenom“ (2010.) i „Gdje se sastaju luđaci“ (2013.) Na poslednjem albumu kao novina u zvuku je električna gitara kao stalni instrument u postavi, što do sada nije bio slučaj. Zbog čega ste se odlučili na ovakvu promenu?
Orlan: Promjena je došla sama po sebi, jer smo počeli svirati s gitaristom Ivanom Žigom. Nismo nikada bili zatvoreni prema pojedinim instrumentima niti smo ikada htjeli biti akustični bend. Meni je izuzetno drago da imamo i klasičnu rock postavu benda, ali da se ne moramo ukalupiti u neke standardne rock obrasce. Mislim da dosad to ionako uspješno izbjegavamo, jer je ulogu glavnog „solo“ instrumenta kod nas uvijek imala violina. Klavir isto tako daje jedan svečaniji, širi zvuk. A električna gitara sad uspješno, svojim atmosferskim intervencijama, spaja cijeli bend.
Remix: Album „Vremenom“ je 2010. godine je od strane kritičara uvršten među najbolje albume te godine u Hrvatskoj, a i publika ga je odlično prihvatila. Kakve su dosadašnje reakcije na poslednji album?
Orlan: Dosadašnje reakcije na „Gdje se sastaju luđaci“ su isto pretežno pozitivne. One od bliskih ljudi i ljudi koji razumiju što radimo i želimo postići s muzikom koju stvaramo su najvažnije. Uvijek rado poslušam neku ideju ili savjet ili razmišljanje o muzici koju stvaramo. Konstruktivna kritika uvijek pomaže, jer je i tvoj cilj da se razvijaš i pokušaš uvijek napraviti nešto bolje, a ona te može uputiti u tom smjeru. A naravno, čujem i gomilu gluposti i nerazumijevanja od hrpe ljudi koji promatraju glazbu kao nešto što se isključivo njima mora svidjeti, a inače ništa ne valja. Takve stvari ignoriram, uglavnom.
Remix: Za vas kažu da ste drugačiji od svega što se danas nudi na muzičkoj sceni. Koliko je to dobro? Da li vas to sputava ili vam ipak pomaže u karijeri?
Orlan: Vjerujem da bi svatko tko se bavi bilo kakvim vidom umjetnosti htio imati svoju publiku. Mislim da smo našim dosadašnjim radom i angažmanom oko muzike uspjeli doći do ljudi kojima naša muzika nešto znači u životu, nešto im intimno govori i mogu se s njom poistovjetiti na neki način. To je zapravo jedini cilj što se stvaranja bilo kakve karijere tiče. Nitko od nas ne živi od glazbe. Hoće li se to u budućnosti promijeniti, vidjet ćemo. Mislim da je važno povezati publiku sa svih prostora u regiji kako bismo uopće mogli početi razgovarati o karijeri mnogih bendova i kantautora koji imaju što za reći svojom muzikom. Mislim da je naš pristup stvaranju i ono što nas razliku od drugih bendova to što smo već dugo svi na okupu i što svi u bendu zaista volimo muziku koju stvaramo. A posebnost se odnosi i na ravnotežu koju želimo uspostaviti u odnosu muzike i lirike gdje nam je oboje podjednako važno i želimo da se to osjeti i u našoj izvedbi. Ekspresija i atmosfera nam je uvijek na prvom mjestu.
Remix: Koliko ste upoznati sa muzičkom scenom u Srbiji? Postoji li neki bend koji se po vama izdvaja od ostalih, koji je kao i vi, drugačiji?
Orlan: Tek sam se počeo upoznavati s bendovima i muzičkom scenom u Srbiji, barem njenim jednim dijelom, kada smo osmišljavali kompilacije „Bistro na rubu šume“ čiji je cilj, između ostalog, i bio da povežemo glazbenike s ovih prostora. Tamo su, ako ne griješim, iz Srbije sudjelovali Stray Dogg, Ana Ćurčin, Wooden Ambulance, Prkos Drumski, Ti, Bitipatibi, On Tour, Emanuel Kantautor i (izmenavremena). Ipak, moram priznati da nisam dublje ušao u njihovu muziku da sudim o pojedinim bendovima ili muzičarima. Ta edukacija mi tek predstoji.
Remix: U Hrvatskoj ste svirali na svim značajnijim festivalima, klubovima, koncertno ste vrlo aktivni. Kakvi su vam planovi za budućnost? Planirate li možda koncerte u Srbiji ili nastupe na nekom od festivala?
Orlan: Planovi za budućnost su da budemo još više koncertno aktivni. Siguran sam da će doći red i na Srbiju, voljeli bi što više svirati po regiji. Znat ćete prvi, čim nešto organiziramo.
Remix: Hvala vam na izdvojenom vremenu. Želimo vam puno uspeha u daljem radu.
Orlan: Hvala i vama na interesu i lijepim željama.
Andrea Magazin
Foto 1: Dario Krmpotić
Foto 2: Saša Huzjak
