Foto: Danko Strahinić

Pocket Globe, festival koji u periodu od 9. do 11. novembra u prostoru SKCNS Fabrike doživeo svoje (tek) drugo izdanje, svojim je programskim konceptom u svakom smislu prevazišao okvire svakidašnjeg slušalačkog doživljaja. Pod jedinstvenim obeležjem „world music”, tokom tri festivalska dana nastupilo je šest autentičnih izvođačkih entiteta iz različitih krajeva sveta koji su nam, sem inspiracije i novih uvida u muzička saznanja, predstavili muziku kao jedan integrativni proces, istovremeno i telesni, i mentalni, i duhovni, kao mišljenje, osećanje i delanje, gde svest i podsvest bivaju jednako angažovani u osluškivanju ritma sveukupnosti postojanja u svim mogućim vidovima njene (ne)saznatljive pojavnosti.

World music nije lako definisati kao pojam odnosno žanrovsku odrednicu.  Suština jeste u tome da world music označava muzičko stvaralaštvo širokog spektra ispadajući iz svih mogućih kalupa preciznog svrstavanja u određeni svirački manir. Taj, uslovno rečeno, žanr specifičnih muzičkih tendencija nadilazi skup prepoznatljivih nota i akorda za koje možemo zasigurno reći – „da, to je world music”, kao što, kada čujemo pentatoniku, odmah znamo da je u pitanju bluz ili u nekim drugim slučajevima zvučnog zapisa znamo da je u pitanju pop, pank ili rokenrol. Ukratko, world music postao je sinonim za umetnički izraz čija inspiracija nije omeđena diktatima popularnog i populističkog i sinonim je za stvaralaštvo koje do svoje publike dolazi putevima koji izmiču globalistički iscrtanim (t)okovima. Jednostavno, u pitanju je univerzalni pojam za muziku koja se opire trendovima masovnog konzumerizma i bivanjem u svojoj autentičnoj, izvornoj prirodi nudi mnogo više od pukog, jednokratnog sadržaja za svakodnevnu potrošnju.

Foto: Darko Babić

I to sve zvuči posve čudno (ja volim da kažem ZAUMNO) s obzirom da globalizacija, šta god taj pojam i ta pojava označavali, nije uspela da Svetu donese doživljaj Jednog, da suprotstavljene polove ujedini, da u beskonačnim raskolima pronađe nit pomirenja, već sasvim suprotno – još su se više razlike intenzivirale, stvrdnule i okorelo obrušile na savremeni svet koji se raspada u svojoj apsurdnoj težnji ka ustrojstvu koje biva nametnuta forma, a ne iskonska, suštinska potreba za uspostavljanjem harmonije.

S druge strane je ideologija otpora, suprotstavljanje ideji podvale Istog, a Razlika (kao filozofski, karakteristični deridovski pojam) upravo biva ono što u svom ispoljavanju, svojim izrazom i svojim značenjem isijava međusobnim prepoznavanjem i razumevanjem. U slučaju world music-a, univerzalnost (Univerzum) znači upravo to – isticanjem različitosti u beskonačnom nizu svojstvenih jedinstvenosti – kako svojevrsno spiritualno iskustvo daleko izvan granica racionalnog i verbalnog stiže se do doživljaja autentičnog, do izvornog doživljaja Sebe kroz Sve, a i obrnuto.

Razumevanje kao takvo direktno je povezano sa jezikom. Jezik nije isto što i govor, a govor nisu samo reči. Muzika se kao sistem znakova manifestuje  upravo u tim pukotinama koje nadomeštaju razlike između verbalnog i neverbalnog. Svaki pokušaj nametanja jednog svetskog jezika u osnovi je represivan. Muzika, kao jezik drugačijeg rezoniranja stvarnosti,  u svojoj pravoj, iskonskoj prirodi, tom se osobinom nikada nije „dičila”.

Kompleksan je odnos muzike i verbalnog govora. Melodija je ono u čemu se prespajaju i sustiču potpuno različiti sistemi znakova u jedinstven sklad, te muzika, bila prožeta rečima ili ne, postaje instrument razumevanja, telesni doživljaj Jednog koji osvešćujemo prisustvom duha.

Koliko su se puta svakome od nas u kontaktu sa najrazličitijim taktovima i ritmovima ukazala daleka prostranstva (kao da smo bili tamo), regioni sveta koje nikada nismo posetili, te smo, dalje, osetili i iskusili sve radosti, ali patnje i žrtve naroda sa kojima se nikada nismo upoznali, proživeli razne nacionalne istorije i nanovo prepričali sve priče iz pradavnina? Koliko se puta to dogodilo, a da niste razumeli ni jednu, jedinu reč (ako ih je uopšte i bilo)? Pitanje – na kom jeziku pevaš – prestaje da bude bitno.

Ipak, koliko nas zemlja porekla određuje, obeležava i ukorenjuje?

Odgovor je prost, jednako koliko je i složen: onoliko koliko ti omogućava da budeš TI.

Svaki žanr muzike može biti world music ili, prevedeno na srpski, muzika sveta. Tri večeri za redom bile su i više nego dovoljne da to dokažu, da se potpuno različiti stvaralački senzibiliteti ispolje u punom obliku svoje neponovljivosti, kroz puno simbolike, puno sumblimalnog, apstraktnog, arhetipskog. Izvođači izabrani su i uklopljeni zajedno po kriterijumu koji nikako nije slučajan, već baš onako da jedno drugo dodatno podupiru i pojašnjavaju, kao pitanje i odgovor. Rock’n’roll i etno ispisuju pun krug gde je linija spajanja eksperiment u kome muzika ima magijsko dejstvo i ritualni smisao.

Prvi dan: rock’n’roll je muzika sveta

Dva benda, The Cyclist Conspiracy (Srbija) i Bombino (Niger) su prvog festivalskog dana privukli najviše publike, čini mi se da je u sledeća dva dana bilo dvostruko manje posetilaca. Jasno je, rock’n’roll je današnjim generacijama, današnjoj populaciji (bio nametnut ili ne), unverzalni jezik pobune, izraz iskazivanja i dokazivanja ličnog stava, lične slobode. Koliko god taj famozni rokenrol bio rabljen i beskrajno puta ponovljen po jednom te istom karakterističnom principu, pomenuti bendovi su dokazali da je oduvek bilo i uvek će biti dovoljno novih mogućnosti da se jedna ista priča ispripoveda iznova i iznova na neponovljiv način.

Foto: Dušan Pavlović

I bilo to slučajno ili ne, na samom početku u našoj se svesti uznosi simbol točka, (kruga), solarni simbol, da celu stvar zakotrlja oko Sveta (možda ipak bolje reći – Svetova) i kasnije vrati na polaznu tačku.

The Cyclist Conspiracy (pretpostavljam da je Basarino književno delo „Fama o biciklistima” inspiracija za ime, a možda grešim) upravo je jedan od primera u kome muzika samo sa jednim slovom A, bez ijedne jedine smislene rečenice, bez ijedne reči ispevava celokupnu sagu ljudskog postojanja i dijapazon ljudskih emocija za koje običnim rečima treba ogromna količina prostora da bi jasno izrazile suštinu. Pokliči, uzvici, smeh, bol, plač, ushićenje – sve to može se ispevati jednim slovom A, otegnutim, visokim, niskim, isprekidanim, tihim ili glasnim AAAAAA koje čas ima paganski prizvuk, čas asocira na neko crkveno pojanje, čas na neki demonski ili veštičji eho.

I ponovo, bilo slučajno ili ne, slovo A, kao prvi slovni znak, kao Alfa, Alef ili kako god, vodi nas, bolje reći, vraća na sam početak, na sam izvor. A – u svojoj primarnoj simboličkoj manisfestaciji kao obrnuti simbol volujske ili ovnovske glave sa rogovima (nije satanizam, tako piše u Enciklopediji Britanika) jeste manifestacija plodnosti, manifestacija zemlje, manifestacija samog središta, u kom je užarena lopta, u kome tinja plamen života i rađanja svega što postoji na našoj planeti.

I odmah zatim, Afrika za koju neretko koristimo sinonim mama ili majka, kolevka civilizacije, širi je naziv za zemlju odnosno podneblje iz koga dolazi bend pod nazivom Bombino.

Foto: Danko Strahinjić

U tom vatrenom performansu koji je razgoreo plamen žudnje za životom svima prisutnima, na jeziku koji niko od nas ne razume u harmoniji sa kitnjastim persijskim skalama prezentovano u ruhu saharskog bluza, oslikavaju se u isto vreme pobuna, rat i lepota, ukrštaju istorija opstanka i istorija otpora, i to je svakome bilo sasvim jasno, bez ikakvog prevoda.

Drugi dan: sve(t) je instrument igre

Drugi festivalski dan obeležio je skladan spoj dva izvođača – susret energija dveju moćnih ženskih figura koje su prožele međusobno. Suština koncepta ove večeri je homo ludens – čovek, u ovom slučaju žena, koja se igra.

Foto: Manja Holodkov

Jasna Jovićević i Iva Bitova su sem virtuoznosti koja se očekuje od artističnih individua svetskog glasa donele slušaocima poseban doživljaj manifestovan kroz meditativni, svesni osećaj prostora, osećaj svesnog  prisustva u zvuku kao takvom koji i jeste prostorna stvar realizovana uz dobro poznavanje ekonomičnosti vremena. Glas, ton, šum, rezonanca i nadasve, tišina kao prvobitni doživljaj praznine iz koga sve proizilazi doveli su nas u kontakt sa doživljajem elementarnog, sa samim delovima, sa tom materijalno opipljivom sirovinom od koje se muzika gradi i sastavlja.  Postalo nam je jasno da svaka čestica vazduha vibrira na dodir, pokret, a delovaće suludo kad ovo kažem, ali čak i na misao.

U ovom slučaju  akcenat je na performansu koji je se ispoljava kao telesna muzika i u skladu sa tehnhološki dostupnim mogućnostima ističe ozvučenost kao jedan od najbitnijih segmenata u muzičkom nastupu.

Jasna Jovićević (Srbija) je jedan sveukupni umetnik, avanturista u duhovnom i fizičkom smislu.  Njeno izvođenje, bilo instrumentalno (jazz saksofon) ili eksperimentalno (meni je to ličilo na dron muziku, ali nije tako prosto objašnjivo) zahteva angažovanog slušaoca spremnog da se vrati na pra – pra – pra početak, na nivo igre, nivo ispitivanja, avanture i ponovnog preispitivanja do novih uvida.

Iva Bitova iz Češke  (violina, vokal) nastupila je u pratnji akustične gitare (Vladimir Vaclavek). Njen se izvedbeni koncept zasniva na istraživanju prirode glasovnih (nad)moći, govora, pevanja i zvukova prirode. U pevanju na češkom jeziku izgovor svake reči, svakog suglasnika i samoglasnika bio je besprekoran u naglašavanju. U njenom neverbalnom izrazu, bilo da je realizovan instrumentalno ili glasovno ispričane su mnoge priče kombinacijom udaha, izdaha, srkutanja, cvrkutanja, coktanja, kliktanja. U nekim je segmentima njeno izvođenje asociralo na mitska bića i mitske prakse –  veštice, vile, bajalice, šumske doskočice. U nekim je momentima njen glas svim sredstvima dočaravao (meta)fizičko manifestovanje ljudskog postojanja u svakodnevnom prostor-vremenu. Zvuci nalik otkucajima  (sata ili srca) izražavali su metronomsko ustrojstvo fluida od kojih smo i mi ljudi, u osnovi, sastavljeni. Njene kretnje kroz publiku, bliženje i udaljavanje, kao i kruženje, uz „podešavanje” glasnoće glasa i violine isticale su značaj fizičkog prisustva u prostoru.

Foto: Manja Holodkov

Njeno uverenje je da muziku treba doživeti kao igru poput apstraktnog slikarstva i da  svako ko ume da govori, ume i da peva, samo je pitanje načina putem koga će reprodukovati svoje unutrašnje osećaje, misli i doživljaje.

Treći dan: ples kao načelo kretanja prirode

Smisao jezika postaje jasan tek onda kada neverbalno nadjača reč i kada ritam postane osnovno sredstvo komunikacije i princip razumevanja. Treće festivalske večeri kao poslednji nivo ovogodišnje igre istaknut je folklor. Obeležja narodskog i nacionalnog ističu smisao razlike o kojoj se govori na početku teksta i tek na tački mešanja sa drugim (drugačijim) iskazuje svoje puno značenje. O granicama je u ovom slučaju besmisleno govoriti. Igra, u ovom slučaju pokret odnosno ples, nešto je što je poznato svakom ljudskom biću, samo se postavlja pitanje toga šta nas pokreće.

Foto: Darko Babić

Nogaband iz Slovačke predstavili su narodnu muzičku tradiciju te zemlje. Mihal Noga, violinista i etnomuzikolog, u pauzama između pesama objašnjavao je poreklo određenih uticaja na slovački folklor. Između ostalog, polifono pevanje, čardaš, pa čak i jedna Betovenova kompozicija na svojstven su način prisutnima dočarali slovački narodni duh.  Mihal je posebno naglasio koliko vojvođanska i slovačka narodna tradicija imaju velikih međusobnih sličnosti s obzirom na viševekovni suživot u Panonskoj ravnici.

Stefano Saleti & Banda Ikona iz Italije je bend koji je za svoj verbalni izraz izabrao zaboravljeni jezik Sabir, koji je do početka 20. veka bio u upotrebi u  zemljama Mediterana kao neka vrsta radnog, poslovnog jezika u vidu mešavine španskog, italijanskog, francuskog i arapskog, a koristili su ga ribari, mornari, trgovci, pirati… Obrade sefardskih pesama, ciganske balade, italijanski i grčki melos, egzotični instrumenti kao mandolina i perkusije, dočaravali su svu čulnu lepotu mediteranskog podneblja koje se prostire na tri kontinenta i obuhvata mnogobrojne narodne tradicije međusobno izrazito različite. Kao glavna odlika Mediterana ističe se kontrast, kako geografski, tako i po pitanju mentaliteta –  primorsko, pustinjsko, stepsko, planinsko, urbano, plemensko – sve se to oslikava u tom  jednom pridevu „mediteransko“.

Foto: Darko Babić

Uopšte, celokupan ovogodišnji program Pocket Globe festivala svakim pojednačnim nastupom na bini je izrazio suštinu muzičkog stvaralaštva koje se deklariše kao world music, u jedinstvu raznolikosti i naglašenih kontrasta. U jednom relativno kratkom vremenskom nizu (svega tri dana) nanovo je preispitan koncept razgraničenja pojmova „lokalno“ i „globalno“, gde lokalno označava zemlju, podneblje, pripadanje. U tom smislu, doživimo svaki pojedinačni primer world muzike kao egzotičnu biljku čije stablo, korenje, listovi i plodovi uspevaju i rastu samo na određenoj geografskoj širini i dužini. Plod može jesti bilo ko, na bilo kojem kraju sveta, a da bi on uopšte nastao,  zemlja iz koje raste mora  biti baš onakva kakva mu je potrebna da bi bio sočan, hranljiv i primamljiv u svom punom zrenju. Donekle je tako i sa muzikom – nastaje i oblikuje se u specifičnoj sprezi uticaja koje nas u određenim prostorno-vremenskim kontiuumima određuju i čine nas baš takvima kakvi jesmo – primamljivim i zanimljivim celom svetu.  U našem jeziku Zemlja i svet u određenom kontekstu mogu označavati isto. I to dodatno usložnjava priču čiji ćemo nastavak sa zadovoljstvom i jednakim ushićenjem očekivati i sledeće godine.

Ana Bjes