Prvo izdanje festivala Cinehill, koje će se u celini održati u novom domu, Gorskom kotaru, takođe mora biti obeleženo prigodnom „domaćinom”. A kako bolje nego u društvu „prvog gosta”  dugogodišnjeg filmskog festivala – legendarnog glumca Bogdana Diklića i ovogodišnjeg laureata festivalske nagrade za 50 godina. Nagrada se tradicionalno dodeljuje ljudima koji su se svojom poluvekovnom karijerom zauvek upisali u istoriju filmske umetnosti, a sama nagrada je stara koliko i sam festival, koji ove godine obeležava 26. izdanje.

Nagrada 50 godina biće dodeljena u saradnji sa Društvom hrvatskih filmskih reditelja, u okviru 26. Cinehilla, koji će se održati u Gorskom kotaru od 24. do 28. jula.

Za pedeset godina zavidne karijere, ovaj svestrani pozorišni, filmski i TV glumac ostvario je više od 200 uloga u nekim od najpopularnijih regionalnih filmova, serija i predstava, a njegovo prijateljstvo sa Motovun Film Festivalom počelo je od samog početka festivala.  Naime, Bogdan Diklić je prvi gost koji je stigao na Motovun Film Festival, povodom projekcije sada već kultne crne komedije Barut (1998) u režiji Gorana Paskaljevića. Došavši nekoliko dana ranije, Diklić je bio tu kada je festival napravio prve korake na mestu koje će postati svima omiljeno filmsko brdo, a sada će u njegovom društvu festival juriti svojim novim stazama.

Rođen 1953. godine u Bjelovaru, Diklić je tu proveo svoje detinjstvo i rano školovanje, sve dok nije otišao na studije u Beograd, koji mu je postao drugi dom. I danas je snažno vezan za svoj rodni grad i koristi svaku priliku da poseti Bjelovar, gde je započeo svoju glumačku karijeru i otkrio ljubav prema filmskoj i pozorišnoj umetnosti: „Prvi bioskop u koji sam otišao bio je nekadašnji bioskop Partizan, prvo pozorište gde sam bio kao gledalac je današnji Dom kulture”.

Svet pozorišta mu je otkrila sudbonosna koincidencija kada ga je mlada frizerka odvela na predstavu kako mu ne bi bilo dosadno dok mu majka sprema kosu. To je anegdota koje se i danas rado seća. Naime, nije to nužno bila ljubav na prvi pogled. Uznemiren scenom u kojoj se glumac na sceni spremao da „udari” glumicu stolicom, mali Bogdan je glasno uzviknuo i zaplakao, pa su morali da ga iznesu napolje. Bio je to samo početak doživotne ljubavi.

O Diklićevom bogatom glumačkom doprinosu nastala je cela monografija pod naslovom Bogdan Diklić: Od snova do života, iz pera velikog filmskog kritičara i istoričara Petra Volka. Njegova filmografija obiluje klasičnim ostvarenjima i široko popularnim filmovima i serijama koji su ostavili dubok trag u filmskom pejzažu zemalja bivše Jugoslavije. Prva veća uloga bila mu je u kultnoj seriji Grlom u jagode (1976), dok mu je širu slavu donela popularna komedija Nacionalna klasa (1978).

Usledile su uloge u klasicima koji su i danas popularni. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj umetnički rad. Dobitnik je i nagrade Pavle Vuisić Udruženja filmskih glumaca Srbije.

Da je imao manje upornosti, Diklić danas možda ne bi bio glumac. Naime, još u osnovnoj školi izbačen je iz dramske grupe uz obrazloženje da „nije nadaren”. Razlog za to je navodno bio to što nije poštovao uputstvo voditelja da ne okreće leđa publici, a kaže da to čini i danas. Nema sumnje da ovaj glumac maršira u ritmu sopstvenog bubnja, što i ne čudi s obzirom da je i odličan bubnjar. Renesansni čovek po prirodi, Diklić je svoju detinjsku želju da nauči da svira bubnjeve konačno zadovoljio u 44. godini. Odluka se pokazala kao pravi hit i dovela je do učešća u čak dva benda i stvaranja albuma i serije muzičkih spotova, na veliko zadovoljstvo široke publike. Autor je i knjige O glumi bez glume (2010), u kojoj je sakupio duhovita i poučna razmišljanja o pozorištu i filmu, prelivši u nju pedeset godina svoje impresivne glumačke karijere.

Iako ubrzani ritam snimanja i rada koji karakteriše današnje scene nije naročito prijatan jer ne ostavlja dovoljno vremena za istinsku posvećenost ulozi, Bogdan Diklić ne pokazuje nameru da stane. Gluma i umetnost u srži u svojim pogledima na život. „Gluma je osvrt na prošlost, koja je naizgled mrtva. To su gluma i filmovi koji pokazuju da vreme koje je prošlo nije mrtvo i da se kroz umetnost prepoznaju“, kaže Diklić.